.jpg.webp)
Plaketa, slika s predsednikom i 12.000.000 u kasi: Što je Tito dobio pre četiri dana, Mesi je sad
Vreme čitanja: 5min | pet. 14.11.25. | 19:20
Afrička država za veliki novac kupila čarobnjaka na 90 minuta, Argentina uveličala proslavu 50 godina sticanja nezavisnosti
Tačno 50 godina nakon što je Agostinjo Neto, uz podršku Pokreta nesvrstanih i između ostalih svetskih lidera i jugoslovenskog predsednika Josipa Broza Tita, proglasio nezavisnost Angole i označio formalni raskid sa periodom portugalske kolonizacije, ista ta zemlja odlučila je da svoj veliki jubilej obeleži na potpuno drugačiji način, kupovinom 90 minuta Lionela Mesija. Angola je za 12.000.000 dolara izdvojenih iz državnog budžeta dovela najveću fudbalsku ikonu moderne ere da odigra meč kojim će svetu poručiti da želi da se vidi, da postoji, da slavi, ali i osvoji poneki politički poen za aktuelnu vlast.
Pred početak utakmice, predsednik Angole Žoao Lourenko uručio je Mesiju posebnu plaketu povodom velikog jubileja. Ono što je priči dalo neočekivanu dimenziju jeste činjenica da je identična plaketa, samo četiri dana ranije, posthumno dodeljena Josipu Brozu Titu. Na prvi pogled deluje čudno, ali zapravo savršeno oslikava duh zemlje koja pokušava da se istovremeno osloni na svoje istorijske simbole i privuče savremenu globalnu pažnju. Proslava 50 godina angolske nezavisnosti pretvorila se u događaj koji daleko prevazilazi fudbal. Kada je Lionel Mesi dao gol na stadionu 11. novembar u Luandi i u 82. minutu postavio konačnih 2:0 protiv Crnih Antilopa, cela atmosfera bila je kao državna ceremonija, a Angolci su pomalo paradoksalno bili srećni što im je Mesi dao gol, budući da je ogroman broj domaćih ljubitelja fudbala došao u njegovom dresu i slavio kada je njihova selekcija primila gol. Za ljubitelje sporta i sportskog duha zvuči baš nespojivo.
Izabrane vesti
Svetski šampioni su trijumfovali 2:0 golovima Lautara Martinesa u 44. i Lionela Mesija u 82. minutu, a Gaučosi su shodno novcu koji su inkasirali morali da pošalju skoro najjači tim na teren, sa Mesijem, Lautarom, Aleksisom Mekalisterom, Rodrigom De Polom, Đovanijem Lo Selsom, s tim da je pre par dana nekoliko igrača Argentina dobilo zabranu da putuju u Angolu zbog Žute groznice, konkretno se radi o igračima Atletika, Hulijanu Alvaresu, Nahuelu Molini i Đulijanu Simeoneu. Mesi je inače ostao na terenu do 86. minuta, a onda je mesto ustupio Strazburovom napadaču Hoakinu Paničeliju.
A red je da se osvrnemo i na istorijsku konotaciju događaja. Angola je nezavisnost od Portugala stekla 1975. godine, posle više od 400 godina kolonijalne uprave, ali taj trenutak nije bio romantično oslobođenje, već ulazak u haos. U zemlji su delovale tri rivalske vojske i svaka je imala svoju ideologiju, strane mentore i sopstvenu viziju budućnosti. Pokret marksističke orijentacije na čijem čelu je bio Agostinjo Neto, proglasio je nezavisnost 11. novembra 1975. U toj borbi Neto i MPLA imali su veliku podršku Jugoslavije i Tita, koji su Angolu posmatrali kao bratski front nesvrstanog sveta i dokaz da kolonijalni sistemi mogu da se sruše.
Zato Neto i Tito u angolskoj istoriji nisu samo politički saveznici, nego i simboličke figure koje su predstavljale otpor i borbu za suverenitet. Lourenkova odluka da nagradi Tita plaketom nije bila samo nostalgično prisećanje, to je bio pokušaj da se istakne kontinuitet državnog narativa, od revolucionarne borbe sedamdesetih do današnje težnje da Angola bude deo globalnih događaja. Samo što je Lourenko potpuno drugačiji od Neta. On nije revolucionar, već političar nove generacije, koji se suočava sa zemljom koja je zvanično stabilna, ali u kojoj polovina stanovništva i dalje živi u siromaštvu.
Angola je bogata naftom, mineralima i dijamantima, ali te koristi retko kada silaze do običnih građana. Zato je odluka vlade da izdvoji čak 12.000.000 dolara iz državnog budžeta da bi dovela Argentinu i Mesija izazvala burne reakcije u javnosti. U zemlji gde prosečna plata jedva prelazi 150 dolara, a bolnice i škole nemaju osnovne uslove, takva suma za jednu utakmicu deluje kao luksuz koji se teško opravdava. Lourenko, međutim, potez brani kao ulaganje u imidž nacije. Po njegovom shvatanju, meč sa svetskim prvacima i gol Mesija mogu da urade za promociju zemlje više nego desetine kampanja i godina diplomatskog marketinga. Naravno, to je čista populistička logika, ali ne i nepoznata u svetu, fudbal je najbrži način da zemlja skrene pažnju na sebe, pa makar i na kratko.
Argentina je, naravno, prihvatila. Odavno se zna da je tržište prijateljskih utakmica postalo ogromna aukcija i da je Mesi najskuplja ulaznica u svetu sporta. I dok je Rusija koja je takođe pregovarala odbila da ide preko 10.000.000 dolara, Angola je rešila da se ne povlači. I dobila je ono što je želela: pun stadion, kamere sveta, gol Mesija i državni spektakl. Kada se sve spoji, događaj u Luandi je postao savršen prikaz Angole 2025. godine. Zemlja koja je nastala u krvi i borbi za slobodu, koja je vekovima bila tuđa kolonija, sada pokušava da se pozicionira na globalnoj sceni kroz najmoćniju savremenu ikonu.
Neto bi, možda, gledajući sve to, imao ironičan osmeh. Zemlja za koju se borio sada troši milione na jednu utakmicu, ali i dalje pokušava da pronađe svoje mesto, da privuče pažnju, da se pokaže. I kao nekada, opet se oslanja na simbole, samo što je razlika u tome što su nekada to bili revolucionari, a danas su to fudbaleri. U svakom slučaju, 14. novembra u Luandi (tri dana nakon 50. rođendana države) fudbal je bio samo forma. Suština se nalazila u simbolima, istoriji i ambiciji jedne zemlje da sebe predstavi svetu, ali naravno i za aktulenu vlast da zgrne veliki broj političkih poena.
.jpg.webp)
.jpg.webp)
.jpg.webp)
.jpg.webp)



_(1).jpg.webp)
.jpg.webp)

_Cropped.jpg.webp)
.jpg.webp)
.jpg.webp)




.jpg.webp)