Franko Barezi (FOTO: Reuters)
Franko Barezi (FOTO: Reuters)

General odbrane

Vreme čitanja: 13min | pet. 08.05.20. | 09:46

Mršavko koji je najuren iz Intera je postao lider najbolje defanzivne linije u istoriji fudbala

Najbolji defanzivac svih vremena? Vrlo moguće... Neki tvrde da nije, teško je to izmeriti. Ali nema tog izbora i ankete koji neće uvrstiti Franka Barezija među najznačajnije fudbalere svih vremena. 

Legendarni italijanski defanzivac je izrastao u jedan od mitova svetskog fudbala. U izborima i polemikama o najboljem komandantu odbrane, uglavnom se sve svodi na dva imena: Franko Barezi i Franc Bekenbauer. Ne čudi onda i što mu je jedan od Barezijevih nadimaka bio Kajzer Franko. Kažu da nijedan libero nije tako čitao igru kao on. A mogao je sa loptom sve.

Izabrane vesti

Ipak, njegov najpoznatiji nadimak je Pišinin. U prevodu „Onaj mali“. Šaljiv nadimak zbog ne baš tipične građe za defanzivca tog vremena. I potpuno ironičan za gromadu na terenu. Bio je planina na kojoj su mnogi ostavili kosti. I jedan od najinteligentnijih koji su zakoračili na travnati pravougaonik.

Priča o generalu defanzive kreće u Lombardiji. I gde drugo bi se dete iz bogate Lombardije zaputilo nego u neki od milanskih velikana? Dve godine stariji brat Đuzepe je već prošao probu u Interu i trenirao sa omladincima. Franko je trebalo da krene bratovim stopama. Imao je 13 i kusur godina kada se pojavio na probi u Interu i naišao na podsmehe. Mršav, nizak i tih bez agresivnog stava da grize, doživeo je prvo razočaranje u karijeri. Biće ih kasnije još iako je uspeha bilo mnogo više...

“Neuhranjen si, nizak i nisi za ovaj nivo. Ojačaj, porasti i vrati se za godinu dana, pa ćemo da vidimo”, rekao mu je neki "mudrac" iz Interove škole.

Franko Barezi se nikada nije vratio da opet proba i nikada neće zaigrati sa bratom Đuzepeom u istom klubu. Bepe će upisati preko 400 utakmica za Nerazure. Ozbiljan je to podvig i karijera. Ali Franko će postati veći. Najveći.

Na svu sreću po fudbal, u Interu je tada sa klincima počinjao da radi njihov bivši igrač Italo Galbijati. On se nije podsmevao Franku Bareziju i video je nešto što ostali nisu. Mladi trener je ubrzo otišao u Milanovu akademiju i setio se onog malog mršavka koji zaslužuje šansu. I tako je počelo...

Galbijati će kasnije postati desna ruka Fabija Kapela i ona vrsta dobrog pomoćnika kojeg igrači vole i koji je savršen kontrateg teškom tipu poput Don Fabija. Na Galbijatijevo insistiranje, u Milanu su dali zeleno svetlo za Barezija.

Franko Barezi je u Milanu počeo avgusta 1974. godine kao 14-godišnjak. I igrao je za Milan do proleća 1997. godine. I danas je u klubu. Punih 47 godina je Milanov vojnik.

Kada je došao, bio je visok samo 163 centimetra. Medicina je tada rekla da Barezi neće porasti više od sedam, osam centimetara. I kome onda treba takav štoper?

Dobio je smeštaj i hranu u Milanelu. Paralelno je išao u školu i trenirao. U to vreme je stigla i loša vest. Barezi je izgubio oca posle saobraćajne nesreće. Brat Đuzepe je već bio u prvom timu Intera, stalno odsutan i mladi Franko se povukao u sebe. Milanelo mu je postao druga kuća, a bol usamljenog dečaka je jedini razumeo tadašnji Milanov maser Paolo Marikonti. On će mu postati drugi otac i prozvati ga Pišinin. Barezi će ga kroz karijeru kasnije isticati kao jednu od najvažnijih osoba u karijeri.

Konačno, kada je napunio 17 godina, stigao je i prvi ugovor sa Milanom. Plaćeno mu je 1.500.000 lira za potpis ugovora i 20.000 lira za mesečnu platu. Da vam prevedemo: na ruke 2.000 dolara, a mesečno oko 30 dolara. Obećali su mu tada po milion lira za svaki centimetar koji poraste. Dogurao je do 176.

“Ne sećam se da li sam dobio pare”, kasnije je pričao Barezi.

Marikonti je jednog dana zakucao na vrata Barezijeve sobe i rekao mu da se pripremi za odlazak u karantin sa prvim timom. Nils Lidolm je bio trener. Legendarni Baron čiji legat će pored Barezija ostati imena poput Bruna Kontija i Paola Maldinija koje je takođe gurnuo u vatru seniorskog fudbala. Debi je stigao u aprilu 1978. Lidolm je imao muku da skrpi odbranu zbog povreda i dan pre utakmice je rekao Bareziju:

“Sutra si u prvoj postavi”.

Iskusni igrači poput golmana Albertozija i veziste Fabija Kapela su bili skeptični i pribojavali se 17-godišnjeg Barezija. Čak je bilo i varnica između njih dvojice i mladog defanzivca. Barezi je debitovao, Milan pobedio u Veroni 2:1 i legenda je počela. Posle meča je u svlačionicu ušlo njegovo veličanstvo Nereo Roko, tada već savetnik u Milanu. Bog i batina u klubu i otac katenaća je u svom stilu ispalio prozivku.

“I ti si igrao? Nisam te video...”, obratio se Don Roko mladom Bareziju.

Svlačionica je prasnula u smeh, a mladić brže-bolje pobegao pod tuš. Roko nije lupao. Znao je. Bio je to njegov način da mladi Franko počne da se čeliči i shvati da u svlačionici nema mesta za dečake, već za muškarce. Već sledećeg jutra je stigla prava potvrda.

Prva perjanica tima i jedan od najvećih Đani Rivera je novinarima u prvi plan istakao Barezija.

“Taj mali će daleko da dogura”, rekao je Rivera.

Kada to kaže osvajač Zlatne lopte, kapiten, ‘desetka' Milana i najbolji italijanski fudbaler u to vreme, onda ima težinu. Kao da je Rivera znao da je dobio legendu ravnu sebi da ga nasledi...

Lidolm je na pripremama Bareziju davao po jedno poluvreme i uoči sezone presekao: Igraće prvu postavu! Franko Barezi ulazi u prvu sezonu kao starter u Milanu. To je ujedno i Riverina poslednja. Kapiten na kraju odlazi u penziju posle 19 godina u Milanu.

Milan je posle devet godina čekanja osvojio Skudeto. Jubilarni deseti i prišio je zvezdicu na grb. Nije to bila bogzna kakva ekipa, Rivera je vukao tim, a mladi Barezi odigrao svaki meč u sezoni. Na kraju sezone, Rivera se povukao i zatražio od predsednika Kolomba premiju od 50.000.000 lira za Barezija. Kada Rivera nešto traži, onda tu nema rasprave. Sa Barezijem je potpisan novi ugovor, plata mu je skočila na 12.000.000 lira po sezoni i kupio je zelenog golfa keca.

Ali kreću crne 80-te... Mračni period u istoriji Milana. Lidolm je otišao i došao je Masimo Đakomini. Mladi i napaljeni trener kojem je bilo bitnije kakvo odelo i kravatu nosi nego kakva je atmosfera u svlačionici. Igrači ga nisu voleli, ali to je bio tek manji problem. Katastrofa se nadvila nad San Sirom. Milan je sezonu započeo kao šampion, a završio ju je kao poslednji na tabeli. U drugom delu sezone je odjeknuo skandal Totonero i dokazano je da je klupsko rukovodstvo nameštalo utakmice zarad profita na ilegalnom klađenju. Milanu su oduzeti bodovi, predsednik i neki igrači su završili na sudu i klub je ispao u Seriju B. U drugoj ligi je Đakominija zamenio Barezijev fudbalski otac Italo Galbijati i Rosoneri su se ekspresno vratili u elitu.

Zbog skandala i svega što se dešavalo, predsedenik Koblombo je prodao klub Đuzepeu Farini koji je odmah smenio Galbijatija i doveo svog trenera. Povratnička sezona je završena novom katastrofom i ispadanjem u Seriju B. Zahvaljujući golu Đenove protiv Napolija u poslednjem minutu, Milan je ispao. Da stvari budu gore, Barezi je propustio polovinu sezone zbog krvnog oboljenja. Četiri meseca je proveo u krevetu, bio je blizu odluke za napusti fudbal...

Novo ispadanje Milana u Seriju B je bio signal za konkurenciju da krene u čerupanje Rosonera. Mnogi su otišli, najveću izdaju je napravio Fulvio Kolovati prelaskom u Inter, ali Barezi nije ni pomišljao. Ta njegova lojalnost će ga pored fudbalskih kvaliteta popeti na pijadestal najvoljnijeg Milanovog kapitena svih vremena. Mantovani iz Sampdorije je nudio sumu sa devet nula, ali Barezi nije hteo ni da čuje za odlazak. Ostao je sa Milanom u Seriji B i od "izdajnika" Kolovatija je nasledio kapitensku traku koju će nositi u narednih 15 godina.

Neka pravda je stigla u vidu poziva italijanskog selektora Enca Bearcota. Barezi je bio član reprezentacije koja je osvojila SP u Španiji 1982. godine, ali na turniru nije odigrao nijedan meč. Nije ni mogao u konkurenciji Đentilea, Širee, Kabrinija, Kolovatija... Cela reprezentativna karijera mu je bila čudna. Na spisak za sledeće SP u Meksiku 1986. nije ni uvršten jer je Bearcot u njemu video vezistu.

Izgurao je opet sezonu u Seriji B, Milan se vratio u elitu, a te godine će upoznati i Mauru Lari. Plavokosog anđela đavolske duše. Retko koji napadač mu je zadao toliko problema koliko mu je zadala Maura s kojom je i danas u braku.

U povratničkoj sezoni, Milan je zauzeo šesto mesto u Seriji B, ali bila je to limitirana ekipa Rosonera za koju se znalo da nema šta da traži u trci sa ozbiljnim timovima. Nije imala ni trenera za nešto više. Ali 1984. se vratio "Baron" Lidolm i Milan je polako počeo da vraća šampionski DNK. Tada je počelo i stvaranje verovatno najbolje defanzivne linije u istoriji fudbala. Barezi je blistao i kao štoper, i kao zadnji vezni. Lidolm je oko njega počeo da stvara tvrđavu. Desno je zaigrao Tasoti, a levo Gali. Ta odbrana će postati dinastija u godinama koje dolaze. A uskoro je došao i čovek sa kojim je počela nova istorija Milana. Tačnije, moćnog Milana.

Kontroverzni i harizmatični biznismen Silvio Berluskoni je kupio Milan i napravio spektakl sa primesama holivudskog. Berluskoni je dolazio helikopterom na treninge, marketing Milana je radio stvari koje do tada nisu viđene, a igrači su na teren izlazili uz Vagnerovu „Valkira“. Sušta supronost uspešnom ali poprilično dosadnom i industrijskom Juventusu. Ubrzo je Lidolma kao privremeno rešenje zamenio početnik Fabio Kapelo. On je izgurao sezonu do kraja, da bi Berluskoni na njegovo mesto doveo ‘prodavca cipela’ Ariga Sakija koji je postao fudbalski revolucionar i napravio generaciju koja je zagospodarila italijanskim i evropskim fudbalom. Tačka oslonca je bio Barezi kao komandant odbrane.

“Zahtevao je od nas da uživamo i zabavljamo se dok igramo presing, dok pravimo ofsajd zamke, dok oduzimamo loptu protivniku. Stvari koje su dosadne, on je učinio zanimljivim. Promenio je fudbal“, pričao je Barezi.

U Sakijevom Milanu je svih 11 igrača igralo i odbranu i napad. Svima njima je komandovao Franko Barezi. Znatno inferiornije građen od igrača na njegovoj poziciji, Milanov kapiten je bio kompjuter koji na terenu radi bez greške. Savršeni startovi, besprekorno čitanje igre, iznošenje lopte u maniru najboljih plejmejkera, opasnost iz prekida po gol protivnika... Barezi je bio sinonim perfektnog kapitena. Večito ozbiljne face, sa dresom dugih rukava koji visi preko šortsa, postao je neka vrsta duha koji obeshrabruje protivnika da krene ka golu Milana. Nije bio holivudski lep ili aristokratski uglancan kao njegov naslednik Maldini ali je ulivao ogromno strahopoštovanje na terenu. Van terena je bio onaj isti skromni kapiten iz Serije B koji govori tiho i gotovo se oseća neprijatno kada mora da priča o sebi i uspesima.

"Igračima Reala je bilo čudno što ih Milanovi fudbaleri ne gledaju sa strahopoštovanjem. Oni su samo gledali su u svog kapitena Barezija i slepo ga sledili kao šefa. Ubrzo se videlo i zašto… Sa svakom uspešnom ofsajd zamkom koju bi napravio, Barezi bi se samo lagano osmehnuo protivniku”, rekao je Realov bivši napadač Horhe Valdano.

Sa Sakijem na klupi i Barezijem kao njegovom produženom rukom, Milan je osvojio sve. Prvo Skudeto 1988. pa onda kreće serija. Dve titule šampiona Evrope, dve titule šampiona sveta, dva Superkupa Evrope. Svi pričaju o Milanovim Holanđanima, ali bez Barezija to ne bi bio taj tim. Čak je 1989. godine završio kao drugi u izboru za Zlatnu loptu, iza Van Bastena, iako defanzivaca godinama nije bilo u vrhu izbora za prestižnu nagradu. Barezi je ubrzo postao i kapiten italijanske reprezentacije. Normalan tok za rođenog lidera.

Kada se završio ciklus sa Sakijem, izgledalo je da se završila era Milanovih Holanđana i armirane odbrane Tasoti - Kostakurta - Barezi - Maldini. Međutim, došao je Fabio Kapelo i krenula je nova dominacija Rosonera. Holanđani su polako sišli sa velike scene. Van Bastena su uništile povrede, Rajkard se 1993. vratio u Ajaks iako je bio u top formi, a Rud Gulit je još iznenadnije otišao u Sampdoriju pod nerazjašnjenim i čudnim okolnostima.

Nikada nije potvrđeno, ali javna je tajna da su Gulit i Rajkard zbog Barezija morali da odu. Tačnije zbog Barezijeve supruge Maure Lari. U to vreme, Franko i Maura se posle dugo čekanja dobili prvo dete. Sina Edoarda koji nije bilo bele puti poput njegovih roditelja?! Maura Lari koja ga je rodila je bila čista belkinja, što znači...

To je bila tema o kojoj se ćutalo ili šaputalo. Legenda i ljudina poput Franka Barezija to nije zaslužila. A Mauru su još ranije počele da prate svakakve glasine. Rajkard ili Gulit? Kružile su razne priče… Uglavnom, mediji nisu hteli ni da pišu jer je Franko Barezi imao preveliki respekt svih. Sve to nije uticalo na Barezijev fudbal. I dalje je bio postojan kao stena i oslonac čitavog tima koji je nizao uspehe.

Kapelov Milan je nastavio tamo gde je stao Sakijev. Osvojili su tri vezana Skudeta, obarali su rekorde po broju minuta bez primljenog gola i broju vezanih utakmica bez poraza. Odbrana je delovala kao da je predvodi tadašnji filmski heroj Terminator.

“Juče smo nas četvorica bili na kafi u četiri odvojena kafića, ali u istoj ulici. Ne možemo ni kafu da popijemo a da ne držimo liniji”, našalio je jednom prilikom Paolo Maldini na račun gotovo telepatske veze između njega, Barezija, Kostakurte i Tasotija, a kasnije i Panućija.

Tri puta zaredom su igrali finale Lige šampiona. Izgubili su od Marselja i Ajaksa, ali su 1994. razmontirali Barselonin Drim tim u atinskom finalu koje je Barezi propustio zbog kartona.

Barezi je najveći lider sa kojim sam igrao u karijeri. Kada je Paolo Maldini postao kapiten posle njega, za mene nije bio ta vrsta lidera jer smo imali bratski odnos. Obojica smo delili Barezijeva očinska učenja. Verujem da će i Paolo isto da vam kaže. Gledao samo dokumentarac ‘Last dance’ o Majklu Džordanu i sve ono što saigrači govore o njemu, mi smo tada govorili o Franku”, kaže legendarni Barezijev parnjak iz štoperskog tandema, ‘Bili’ Kostakurta.

Leta 1994. je Franko krenuo i u poslednji desant da konačno napravi nešto veliko sa reprezentacijom pošto je prethodno doživeo razočaranje na SP na domaćem tlu. Selektor je bio Saki, a Mundijal se igrao u Americi.

Početak je bio skoro pa fatalan. Barezi je povredio meniskus u drugom meču u grupi, a Italija je prošla u nokaut fazu zahvaljujući spletu srećnih okolnosti kada su sve četiri ekipe u grupi završile sa po četiri boda. Prognoze nisu ostavljale mnogo nade i glasile su da je za Barezija Mundijal završen. Ali nadčovek u njemu je još jednom pobedio.

Otišao je u Njujork, operisao se i obećao se da će vratiti za finale. Ludo obećanje je ispunio. Roberto i Dino Bađo su doveli Azure do odlučujućeg obračuna protiv Romarija i Bebeta, a Barezi je doktorirao u najgorem mundijalskom finalu ikada. Uhapsio je tandem paklenih brazilskih napadača, a u nekoliko navrata je čudesnim slalomima doneo loptu pred gol Brazila i napravio paniku u redovima rivala. Međutim, sve sile i bogovi su tog dana izabrale Brazil. Na penal seriji, udarce sa bele tačke su promašili najbolji igrač turnira Roberto Bađo i najbolji igrač finala Franko Barezi. Pravda je tog dana zaobišla Pasadenu. Bio je to i kraj Barezijeve karijere u azurnom dresu... Kraj u suzama. Prvi put je ljudska stena zaplakala.

Imao je već 34 godine i odlučio je da se posveti isključivo Milanu. Uostalom, kao što mu je posvetio celu karijeru, a život Mauri Lari koja je tada već učestala sa javnim skandalima. Barezi je morao da se vuče po sudovima zbog supruge koja je kupovala ukradena kola i umetnička dela. Više nisu mogla da se sakriju ni njena noćna ludovanja, tabloidi su pisali, a lično Berluskoni je nekoliko puta plaćao Maurine dugove po raznim kazinima i zataškavao stvari kako bi poštedeo svog kapitena javne sramote.

Uprkos svemu, Barezi nikada nije ni pomislio da ostavi suprugu. Patio je, gutao knedle i trpeo. I uvek ju je branio. Da li u javnosti ili na sudovima. I uvek je uspevao da je odbrani koliko god to nemoguće delovalo. Ceo život naviknut da igra u odbrani, stvorio je mehanizam da može da odbrani sve.

Osvojio je još jedan Skudeto sa Milanom i 1997. godine rekao da je dosta. Posle 20 godina, najveći kapiten je razdužio ormarić u svlačionici Milana. Jedan od Berluskonijevih načina da mu se oduži je bilo da Milan zauvek povuče iz upotrebe dres sa brojem šest. Praksa koja do tada nije bila normalna u velikim klubovima. Postao je potpredsednik kluba, ali je i voljeni je napustio zbog Maure koja mu je potrošila dobar deo zarađenog novca i naterala ga da prihvati ponudu Fulama da postane sportski direktor za velike pare. Izdržao je samo 81 dan i vratio se u svoj Milan gde danas radi kao ambasador kluba.

Barezi je živi spomenik i zastava Milanovih najvećih tragedija i najvećih uspeha. I u dobru i u zlu je bio tu. Kao libero, štoper ili zadnji vezni. Zato je ostao najpoštovaniji igrač u srcima Milanovih navijača. Bilo je mnogo velikana i ljubimaca poput Rivere, Maldinija, Van Bastena, Ševčenka, ali niko nije imao tako religioznu vrstu poštovanja kao Franko Barezi. Za 20 godina u Milanu je osvojio 20 trofeja, odigrao 716 utakmica i postigao 31 gol. Kada je otišao, stavio je kapitensku traku na ruku Paola Maldinija što je bio početak još jedne velike dinastije...

(FOTO: Reuters, AFP)


tagovi

franko barezi

Obaveštavaj me

Milan

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara