
Oštećeno orlovsko gnezdo: Može li se sastaviti do Vemblija?
Vreme čitanja: 4min | sre. 15.10.25. | 10:40
Gomila posla, po pitanju celokupnog ambijenta u reprezentaciji i oko nje, čeka novog selektora, a vremena nema
Srpski fudbalski paradoksi.
Igrao se 84. minut utakmice A reprezentacije u Andori sinoć. U igru ulazi Mihajlo Cvetković, koji je za oktobarski “prozor” pozvan za U19 selekciju. Štaviše, četiri dana ranije dao je dva gola u pobedi nad Rusijom u prijateljskoj utakmici. Na teren ga šalje Zoran Mirković, selektor U21 nacionalnog tima, koji je prošlog petka u Rumuniji ostvario prvu pobedu na klupi Orlića i takođe, kao ni novi fudbaler Anderlehta, do ranih jutarnjih časova u noći između subote i nedelje nije ni sanjao da će se naći u avionu za Pirineje.
Izabrane vesti
Dičimo se kvartetom vrhunskih golmana kakav verovatno nikad u istoriji ovdašnjeg fudbala, u isto vreme, nismo imali. Mile Svilar, Vanja Milinković Savić, Predrag Rajković, Đorđe Petrović. (Da ne nabrajamo još dalje, počev od Ace Jovanovića...) Za sinoćnju utakmicu spadosmo samo na ovog poslednjeg, a na klupi za rezerve sedeo je i momak sa ukupno 15 seniorskih utakmica u karijeri, i to prošle sezone – za Grafičar.
Utakmicu kvalifikacija za Svetsko prvenstvo Orlovi su odigrali, a da su na početku meča, među rezervama, imali samo dvojicu igrača sa više od jednog nastupa za seniorsku reprezentaciju. Pritom, jedan od te dvojice nijednom nije bio starter u nacionalnom A timu.

Bilo, ne ponovilo se! Ne samo rezultati – dva poraza, ne zna se koji od kojeg bolniji, na domaćem terenu. Ne samo igra – ono sinoć bilo je frustrirajuće gledati. Nego i kompletan ambijent i potpuno poremećena hijerarhija u reprezentaciji i oko nje. Sve ono što čeka novog selektora na ruševinama zaostavštine Piksijeve sumorne jeseni 2025.
I, možda i krunski paradoks: između debakla protiv Engleske i utakmice sa Albanijom bila su tek dva dana više, nego što ima od ovoga jutra, pa do gostovanja na Vembliju. Tada je jedini argument koji je Dragana Stojkovića zadržao na klupi bilo to da nema dovoljno vremena za rez (doduše, bila je i priča da nema ko, a Veljko Paunović je u međuvremenu postao slobodan), a sada će čelnici Fudbalskog saveza Srbije ili već oni koji odlučuju o selektoru morati da reaguju. Promptno.
Mada zdrav razum potvrđuje slutnju da novog kormilara čeka period duži od godinu dana do takmičarskih utakmica prvorazrednog prioriteta u kvalifikacijama za naredno Evropsko prvenstvo (biće sledeće jeseni Liga nacija, ali se i ona da iskoristiti za formiranje ekipe, raspodelu uloga, kreiranje atmosfere), matematika i elementarni ponos ne dozvoljavaju predaju. Mundijal, teoretski, nije završena priča i dok god je tako, vredi se boriti, ma koliko da je mrtva trka šta bi bila veća naučna fantastika – da ne izgubimo u Londonu (pa da bildujemo gol-razliku protiv Letonije) ili da Albanija ne pobedi Andoru (pa nakon toga ni Englesku)...
I zato, da se vratimo na temu, bio to neki novi selektor na duže staze, bio to neki vršilac dužnosti do konačnog izbora (čitaj: i dalje Bata Mirković) samo za novembarske mečeve – a, iskustvo nas uči da to nije nerealan scenario – koliki će uopšte biti njegov manevarski prostor da u jedva dvadesetak dana do objavljivanja spiska popravi anemičnu krvnu sliku od sinoć?
Vratiće se Nikola Milenković, možda i Saša Lukić, ako se do tada oporavi. Aleksandar Stanković sinoć je prošao kurs ubrzanog sazrevanja i shvatio težinu dresa koji je njegov otac oblačio 103 puta, ali svakako se u ove dve utakmice nametnuo kao profil modernog “box to box” igrača kakav je potreban Srbiji.
Ostali klinci, uključujući i Veljka Milosavljevića, iako je odigrao tri od četiri poluvremena protiv Albanije i Andore, moraće još malo da sačekaju. Bar do pomenute Lige nacija. Veljko Birmančević, Aleksa Terzić, Ivan Ilić... Sve već viđeno i ne pravi suštinsku razliku.
Šta bi moglo da je napravi? Rupa koju je ostavilo povlačenje Dušana Tadića i koju Lazar Samardžić definitivno nije popunio. Sergej? Nijednom ga još nismo eksplicitno čuli o razlozima neodazivanja još od Evropskog prvenstva u Nemačkoj. Ako je problem bio (samo) prethodni selektor, da li će narednom poleteti u zagrljaj? Pa još ako to bude Paunović... I da li već novembra? A još je trenutno i povređen.

Povređen je i Katai, povređen je i Adem Ljajić – ne igra od sredine septembra – makar kao profil igrača koji se uklapa u ono što Srbiji najviše nedostaje. Nema ko da iskreira čestitu šansu, i sinoć smo jedan gol dali iz ničim neizazvanog penala, a jedan su fudbaleri Andore sami sebi. Mada, protiv Engleske na Vembliju, pitanje je da li bi nam pomogao i sam Piksi iz igračkih dana...
Sa golmanima treba porazgovarati, kad ih je već toliko vrhunskih, neko mora da sedne i na klupu. Mnogo je pitanja ostalo da lebdi u vazduhu. Vanjin bol u donjem delu leđa, Rajkovićeva iznenadna povreda zbog koje nije putovao u Andoru...
Ako, na sve to, uzmemo kao pretpostavku da će - voleo, ne voleo – Stojkovićev naslednik u novembru morati da se ukalupi u postojeću formaciju sa trojicom pozadi, jer bi svaka radikalna promena bila preopasan eksperiment, dolazimo do nedvosmislenog zaključka: potreban je genije da reši jednačinu sa ovoliko nepoznatih...
