
PRELAZZI: Fudbal je kontent – šta imate da izjavite za kamere?
Vreme čitanja: 4min | čet. 10.07.25. | 08:32
Govorimo o totalnoj "amerikanizaciji" fudbala, mada nešto slično možemo videti i u Evroligi, ponekad i u La Ligi: igraču koji napušta teren u lice će biti nabijen mikrofon i kamera, pa će on nemušto prozboriti nekoliko rečenica, tako, ni o čemu, samo da bi se napunio još koji sekund programa; niti on sme nešto da kaže, niti će to išta doneti nama gledaocima
Pomislite na najbolju utakmicu koju ste gledali. Ne, još bolje, pomislite na najbolji intervju nekog sportiste koji ste gledali. Na jednu izjavu, onu zbog koje ste se zamislili, onu koja je zapalila požar u srcu navijača.
Pomislite na TV prenos utakmice, na njegove sitne zakonitosti, na njegov ritam, na govor tela svakog igrača kada ide u svlačioniocu na poluvremenu, kada odatle izlazi. Na svaki detalj koji pokušavamo da protumačimo.
Izabrane vesti
Pomislite na napadača koji je promašio tri "mrtve" šanse, na beka koji je dozvolio da ga krilo izvoza toliko da je pozeleneo od muke, pocrveneo od stida, na klinca ubačenog u prvi tim i užas koji, naočigled svih, obuzima njegovog trenera koji uviđa kakvu je grešku napravio.
Sledi izmena. Na toj sjajnoj utakmici, u tom TV prenosu koji gledate bez treptaja.
Opet pratimo govor tela, opet gledamo da li je uzdahnuo ili je namignuo, da li se pozdravio sa trenerom ili sa saigračem koji ulazi i proverava štucne i krampone, ili će besno zafrljačiti flašicu s vodom koju mu nudi neko jadno dete iz redova skupljača lopti.
Sve su to sitni rituali koji čine televizijski prenos; to je najbolje čemu možemo da se nadamo ukoliko nismo na tribini, na stadionu, i sve to biće zamenjeno – govorimo o Premijer ligi – potragom za "kontentom", provučenom kroz varikinu, nečim bledim i nebitnim.

Govorimo o Premijer ligi, da, i o planu – vrednom 6,6 milijardi funti za naredne četiri godine, što je uzrok svega, pa i svakojakih problema – da od predstojeće sezone prenosi izgledaju drugačije.
Govorimo o totalnoj "amerikanizaciji" fudbala (kao da je išta ostalo pre nego što ga nazovemo "sokerom"), mada nešto slično možemo videti i u Evroligi, ponekad i u La Ligi: igraču koji napušta teren u lice će biti nabijen mikrofon i kamera, pa će on nemušto prozboriti nekoliko rečenica, tako, ni o čemu, samo da bi se napunio još koji sekund programa; niti on sme nešto da kaže, niti će to išta doneti nama gledaocima.
Šta je, evo iz novinarskog ugla, šta je pitanje koje će moći ili – velike su pare u pitanju da bi se tek tako nekome zamerio – smeti da bude postavljeno? Da li je trener pogrešio što te izvukao? Da li misliš da je tim sada u goroj situaciji nego dok si bio na terenu? Zašto si igrao tako loše, zar nisi zaslužio da te izvedu?
Nije kao da su fudbaleri ionako bili vrcavi, posebno dok se još nisu istuširali; ko dovoljno dugo prati fudbal već zna napamet sve klišee, od onih da je sve timska zasluga i radije bih da sam promašio tu šansu a da smo pobedili do žao mi je ovih navijača i sutra ćemo vredno raditi na treningu pa će nam, nadajmo se, krenuti.
Naravno, možda smo u krivu, možda će nas iznenaditi neki Džejmi Vardi – eto, Džejmi, već nedostaješ! – koji će slomiti mikrofon o koleno i pokazati srednji prst objektivu Skaja i TNT-ja već tamo u avgustu kada krene cirkus, a onda isto to uraditi ; avaj, male su šanse za to, svako mora da vodi računa o imidžu, niko ne želi da se zameri sponzorima, niko ne želi da izgubi followere...
Već sada su previše oprezni, već sada je retko koji sportista u posedu svog telefona i svojih naloga – zato treba čuvati one koji jesu, poput ludog Nila Mopeja, koliko god nekima išao na živce – a sada će morati da razmišljaju i o tome da li će nešto smeti da kažu onda kada su najranjiviji.
Ili da, Bože sakloni, umesto one flašice šutnu kamermana.
A tu nije kraj. Televizija će po novome dobiti dozvolu i da zaviri u svlačionicu.
Da, dobro ste pročitali, kamere i telefoni narušiće svetu autonomiju mesta u kojem novinarski nos nema šta da traži, sem pod posebnim odredbama i u sasvim posebnim prilikama.

Ima stvari koje su zabranjene i nedodirljive, ima mesta koje čuvaju tajne ili makar iluzije o tajnama; kao što ne postoji nikakav "live stream" konklave koja bira papu, tako ne bi smeo da postoji uljez između ta četiri zida. Pa neka se tamo u najvećem broju slučajeva dok se crta taktika izgovaraju fraze i sluša loša muzika, neke stvari je bolje ostaviti mašti.
Okej, uvek će se naći neki mudri Solomon pa napisati, verovatno velikim slovima "pa vama ako smeta, vi ne morate ni da gledate", ali "privatna inicijativa" nikada nije rešenje. Postoji dosta stvari koje treba rešiti, i makar nekoliko dobrih ideja "od preko okeana" koje bi se mogle implementirati kako bi fudbal postao bolji, tečniji, jasniji, pravedniji.
(I ne, to "od preko okeana" ne podrazumeva ovo i ovakvo Svetsko klupsko prvenstvo.)
Napadno pravljenje "kontenta", pardon sadržaja, sa višečasovnim studijima i analitičarima, sada i sa prelaskom svake granice između igrača i publike, a sve u pokušaju da se sile koje odlučuju o fudbalu dodvore "advertajzerima" i da probaju, u panici, da pridobiju klince sa rasponom pažnje od nula i po sekundi, neće doneti mnogo toga dobrog.
Ili, što bi rekao večni Brajan Klaf, koji bi verovatno lično odgrizao grkljan kamermanu i novinaru namernim da uđu u njegovu svlačionicu kada gubi na poluvremenu:
"I suggest you shut up and show more football."