Simao Sabrosa (©AFP)
Simao Sabrosa (©AFP)

PRELAZZI: Kako nam je Fabricio uništio leto

Vreme čitanja: 5min | pet. 30.08.24. | 09:07

Kopali smo rukama i nogama, a pošto je bilo malo toga proverenog, to je ostavljalo široko polje za nadanje i patnju, za kombinacije u našoj glavi, za spekulacije u dugim letnjim danima i još dužim noćima. Uf, kad bi taj stigao...

Za početak, morate da zamislite da je nekada postojao svet bez društvenih mreža.

Interneta je, istina, bilo, ali ne na telefonima, ne računajući legendarni WAP na kojem ste mogli da proverite rezultate i ništa više. I to ako imate makar 20 dinara na pripejd računu. Ako nemate, eventualno možete nekoga da "cimnete", i to je to što se komunikacije tiče.

Izabrane vesti

Interneta je, dakle, bilo, ali se onaj na računarima sa motorima pozadine deblje od one Edena Azara svodio na nekolicinu domaćih sajtova i svega nešto više inostranih. A pošto se leti moralo prekratiti vreme i saznavati nešto novo, provodili smo vreme na forumima (to vam je, vi mlađi, kao Reddit, samo sa manje agresije i manje pametnjakovića, recimo).

Oh, jednako smo bili žedni vesti o transferima, pitali smo se ko će doći i za koliko para, ali je do njih bilo prokleto teško doći.

Zato su carevale glasine, čak i više nego sada.

Svako verovatno ima svoju omiljenu priču o igraču koji nije došao, poput onog nekog Paula Enrikea koji se nikad nije doselio u Beograd.

Što se mene tiče, nijednu glasinu, valjda zato što ih je bilo mnogo, a ne jedna, nijednu ne pamtim kao one koje su pratile igrača po imenu Simao Sabrosa.

Nije on bio nepoznat, ni pre ni kasnije, daleko od toga, i simpatična je to karijera na koncu bila, protkana s par trofeja, čak i ako se nikada nije obistinilo ono "wonderkid" zbog čega je doveden u Barselonu; ali mada je bio ljubimac navijača gde god se pojavio, nikada neće steći popularnost kao u ta dva-tri prelazna roka.

Gospode, kakav je to bio "hajp", što kažu klinci (i kakav je sada, dok ovi redovi nastaju, "krindž", je li?), i koliko smo noći i dana proveli po raznim forumima pitajući se da li Simao Sabrosa dolazi u Liverpul ili ne. Ili, jer smo bili ubeđeni u to, kad Simao Sabrosa dolazi u Liverpul.

Prvo takvo leto bilo je ono posle Istanbula, kada se činilo da će na krilima najvećeg preokreta u istoriji Lige šampiona Liverpul napokon osvojiti tada dugu deceniju (heh, naivci) čekanu titulu. Potreban je, govorili su, samo jedan igrač. Samo jedan deo slagalice.

Samo Simao.

Viđen je, sećam se te vesti kao da je bilo danas, viđen je na aerodromu u Lisabonu. Evo ga, ukrcava se, pisao je neki lik na forumu, čekirao je kartu i jedan veliki kofer i poželeli su mu sreću, a neki su bogme i plakali za njim, majka mu se spakovala kutiju pašteiš de nata, da mu se nađe.

Iznad Atlantika je! tvrdio je lik čiji je ujak radio u kontroli letenja Francuske, ili nas je makar ubeđivao da je tako. Sleteo je, evo ga voze ka Enfildu u starom zelenom "jaguaru", da se Čelsi ne doseti, govorio je jedan opskurni sajt koji je svakog sata objavljivao makar jednu "proverenu" informaciju.

Simao Sabrosa, to znamo sada, nikada nije došao u Liverpul, ni tada ni kasnije, ali tih godinu i po-dve, koliko ga je klub sa Enfilda tražio, koliko je trajala transfer-saga bez hepienda, bila je slika i prilika onoga kako su se nekada pratili svi transferi.

Kopali smo rukama i nogama, a pošto je bilo malo toga proverenog, to je ostavljalo široko polje za nadanje i patnju, za kombinacije u našoj glavi, za spekulacije u dugim letnjim danima i još dužim noćima. Uf, kad bi taj stigao...

Sada toga više nema.

Pre nekih mesec dana, tek se zahuktavala ova pomalo bizarna pijaca (mada nije mogla biti bizarnija od one lanjske, saudijske), negde je pisalo da, ako se dobro sećam, Mančester junajted pregovara sa Osimenom, da će Nejmar možda u Barselonu, a da će Sančo u PSŽ, pa sam sve to rekao svom za fudbal (i Barselonu, i Zvezdu) zaluđenom sestriću.

Trebalo mu je pet sekundi šaltanja po telefonu da pronađe.

"Ma otkud. Evo Fabricio kaže da nije istina."

Evo Fabricio kaže...

I to je to. Nema dalje.

Nema diskusije. Nema nade, nema treme. Nema "možda", nema zatamnjenih stakala loših automobila ni malenih privatnih aerodroma. Nema čekanja da faks-mašina prođe i kletvi upućenih to. Nema refreshovanja one stranice na Mozzart Sportu, na kojoj po pažnji poklonjenoj transferima vidiš da li je u smeni Dučić, Gligorić ili Stanković.

Nema, a to vam sad pričamo iz novinarskog ugla, ni previše mogućnosti da otkriješ, slučajno ili namerno, neki transfer koji će uzdrmati Evropu. Sem onako, “regionalno”, kao što je neki dan bila vest o Milanu Aleksiću i Sanderlendu.

Sve ono što nas je nerviralo zapravo je bilo slatko i nevino.

Sve ono što nas je živciralo zapravo nam je omogućavalo da se nadamo.

Sva ta istraživanja i dojave zamenjene je "insajderima" koji su u dosluhu sa agentima ili samim igračima; "Fabricio kaže" je sintagma od koje kreće i sa kojom se završava svaka diskusija, i tu uopšte nije važno da li je Fabricio – ili bilo koji drugi od nekolicine fabricija, tih "transfer gurua" – pogrešio.

I uopšte nije, nismo toliko matori, ni žal za vremenima kada si morao da kupiš preksutrašnje novine da bi saznao šta se desilo, a danas imaš samo jedno "hir vi go".

Više je za onom ludom transfer pijacom u kojoj je dozvoljeno maštati sve do 30. ili 31. avgusta u 23 časa po engleskom ili ponoći po španskom vremenu, i za letom kada si sam morao da juriš izvore.

Danas je tu samo nekoliko tipova, i gomila ljudi koji održavaju iluziju iza njih, i to dosadno "hir vi go" koje ti ne dozvoljava ni da maštaš.


tagovi

PrelazziLetnji prelazni rok 2024

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara