.jpg.webp)
Tu su, 14 godina i 6.300.000.000 evra kasnije: Džak para je prohodao i razbio Krojfovu iluziju
Vreme čitanja: 7min | ned. 01.06.25. | 11:56
Od danas možemo da kažemo da je rečenica legendarnog Holanđanina postala naivna uspomena, pred našim očima je demantovana, slomljena i pregažena
Dugi niz godina Johan Krojf je bio simbol ideje da fudbal mora da bude čist, iskonski, stvaran. Njegovo pitanje: "Ko je video da džak para igra fudbal?" postalo je sinonim za romantični otpor modernom fudbalu. Kako ga je Krojf razumeo, fudbal je bio prostor u kome ideja i strast nadmašuju resurse. Danas, sve ukazuje da je drugačije, da je novac neophodan da bi ideja uopšte dobila priliku. Posle Mančestera Sitija 2023, fudbalski svet dobio je i drugi čin potvrde da su takozvani "veštački" projekti, finansijski konstruisani odozgo-nadole, napokon u potpunosti zavladali vrhom Evrope.
I dok su u sezoni 2024/25 zaista fudbaleri Pari Sen Žermena igrali najbolji fudbal u Evropi, ne može da se zanemari činjenica da su za taj trenutak platili više nego što koštaju zbirno NASA misija istraživanja Marsa (2.500.000.000 dolara), Velika piramida u Gizi (1.200.000.000 arheološka procena vrednosti izgradnje u današnjim uslovima), obnova mosta Golden Gejt (1.400.000.000 dolara) i obnova Notr Dama (850.000.000 evra). A, zapravo je i za sve to bio potreban nešto manji novac (5.950.000.000 evra), od onog koji su Sveci potrošili na obeštećenja za nove igrače i plate igrača počevši od 2011. godine i početka ere katarskih vlasnika (između 6.200.000.000 i 6.400.000.000 evra, uz napomenu da su kao izvori uzeti podaci Transfermarkta za obeštećenja i specijalizovanog sajta Capology za plate, kao i da nisu uračunati bonusi, već samo zagarantovane zarade, kao ni plate glavnih trenera i njihovih stručnih štabova).
Izabrane vesti
Igra Pari Sen Žermena u sezoni 2024/25 bila je najbolja koju su ikada prikazali u Evropi: zrela, taktički stabilna, timska, mentalno sazrela. Osvojili su trofej ne samo talentom, nego i karakterom i trenerskim umećem Luisa Enrikea, čoveka koji je naterao čak i najtvrdokornije protivnika kluba da u njemu vide makar neku svetlu tačku. Ona zaista blista, ali ne može da zamaskira ono što godinama bode oči svim fudbalskim zaljubljenicima koji nisu navikli da takmičenje poput Lige šampiona osvaja klub koji je za samo nekoliko prelaznih rokova postao kandidat za titulu prvaka kontinenta.
Sa oko 6.300.000.000 evra uloženih od 2011. godine, Pari Sen Žermen je srušio sve moguće rekorde trošenja i značajno ostavio iza sebe čak i Siti, koji je do pehara 2023. potrošio oko 4.000.000.000 ako u obzir uzmemo iste parametre kao za Parižane. Najskuplji transfer (Nejmar), najplaćeniji igrači (Embape i Mesi), najjači PR tim, najdetaljniji sportski centar. I godinama ništa. Godinama su drugi osvajali dok su oni padali pred Realom, Mančesterom, Bajernom, Barselonom... Bilo je potrebno verovatno i više milijardi od očekivanog da bi cilj bio ostvaren, ali na kraju je ostvaren i u katarskoj državi sigurno ne brinu što je to učinjeno posle šeste, a ne posle treće ili četvrte milijarde.

Da, i Barselona, Real Madrid, Bajern, Liverpul, Mančester Junajted i italijasnki velikani troše velike svote novca, ali oni to rade iz pozicije klubova koji su decenijama bili simboli uspeha, institucije sa dubokom sportskom, kulturnom i navijačkom tradicijom. Njihov kapital nije samo finansijski, već i istorijski. Oni su mahom do novca stigli kroz titule, slave i generacije koje su ih gradile (uz, ruku na srce, neminovno i političku podršku državnih moćnika u određenom periodu istorije za neke od tih klubova u manjoj ili većoj meri). Pari Sen Žermen i Siti su, nasuprot tome, svoje mesto u eliti kupili pre nego što su ga zaradili, znalo se da će pre ili kasnije isplivati na površinu ogromna količina uloženog novca u relativno kratkom periodu (šta je 14 godina za celu istoriju fudbala). To ne poništava njihov rad, ali menja kontekst. Ne može se ista težina dati trošenju novca koje dolazi iz slavne prošlosti i onom koje dolazi iz vizije bez korena. Fudbal jeste igra sadašnjosti, ali pamti prošlost, a prilježni navijači pogotovo.
Bajern je vladao Evropom i sa Bekenbauerom i sa Riberijem i Robenom. Liverpul je bio evropski kralj sa Dalglišem, sa Benitesom, sa Klopom. Njihove titule nisu bile rezultat naglog finansijskog skoka. Konkretno, svoj evropski ugled nije gradio marketinškim kampanjama već tragedijama, povratcima, epskim preokretima i fudbalskom idejom utemeljenom na Šenklijevoj filozofiji i pesmi sa tribina.. Kod PSŽ-a i Sitija, Liga šampiina je stigla kao rezultat dugoročnog finansijskog pritiska na sistem, ne kao plod spontane fudbalske evolucije. To ne znači da nisu zaslužene, ali znači da su drugačije.
Moramo da priznamo: posle decenije šala, poruga i teorija o tome kako će „naftni klubovi“ zauvek ostati ispod vrha, oni su došli i uzeli sve. Grubo je rečeno i tera na osećaj tuge, ali zapušili su usta svim romantikama, pesnicima, navijačima koji su verovali da "možeš imat moje tijelo, ali dušu ne". Pokazali su da ne samo da može, nego da je dušu moguće i dizajnirati, brendirati, marketinški oblikovati i na kraju vinuti do samog vrha. Sada, sa titulom u rukama, ne zvuče više kao projekti. Zvuk koji se čuje u vitrinama Nasera Al Kelaifija je zveket metala Lige šampiona I teško je raspravljati se tim, jer Pari Sen Žermen je šampion i njegovim protivnicima ostaje samo da krive rupe u FIFA, UEFA zakonima i što su između ostalog sve ovo omogućile.
.jpg.webp)
Pari Sen Žermen je osvojio Evropu, ali u tom trijumfu pobeđen je i jedan stari san. Nešto se nepovratno promenilo. Fudbalska pravila nisu ista za sve. Džak para je ne samo obuo kopačke. On je postao kapiten, MVP i vlasnik pehara. Krojf bi rekao: "Fudbal se igra glavom, a ne novcem." A istorija, izgleda, odgovara: "Sada se igra i budžetom."
Možda je najtužniji deo upravo to što se Krojfova rečenica više ne čita kao provokacija ili istina, već kao naivna uspomena. Nekada se izgovarala kao moto, danas kao mit. Ona više ne bode nikoga, ne pali masu, ne uliva veru jer je pred našim očima demantovana, slomljena, pregažena i u toj neprijatnoj simetriji leži bolna istina.
Legendarni Holanđanin je verovao da se fudbal dobija kroz ideju, kroz hrabrost da igraš drugačije, a ne kroz finansijski monopol. Verovao je u logiku ulice, talenta, improvizacije. A sada je stvarnost svima nama servirala odgovor u obliku kluba koji ne samo da je kupovao, već je kupovao sve i vreme, i greške, i strpljenje, i titulu. A za one koji pokušavaju da ublaže sve to rečima da je Pari Sen Žermen do titule stigao bez Ibrahimovića, Kavanija, Embapea, Mesija i Nejmara,sa, na papiru, slabijim timom, odgovor je jednostavan: to nije dokaz sentimentalnosti, već dokaz da je klub konačno shvatio da se pehar ne osvaja samo zvezdama, već strukturom. Da novac koji su godinama trošili nije nestao, već je formirao okruženje, od sportske hijerarhije do infrastrukture koje je sada konačno u stanju da funkcioniše bez megazvezda. To je kulminacija investicionog ciklusa. Parižani sada nisu osvojili zbog nedostatka Mesija, već zbog svega što su izgradili dok su ga plaćali. I zato ta titula ne dokazuje trijumf ideje, već trijumf upornog, strpljivog kapitala.
I ne, ni ovo „mlado jezgro“ nije plod romantike. Dezire Due, Bredli Barkola, Nuno Mendeš, Hviča, to nisu simboli domaće škole, već proizvod pažljivo plaćenih transfera. Barkola je doveden iz Liona za preko 45.000.000 evra, Due je stigao iz Rena za sumu koja bi većinu evropskih klubova bacila u minus. To su takođe proizvodi tržišnog sistema, deo iste strategije u kojoj novac stvara igru, samo što u trenutku dolaska nisu odmah činili da navijači kupuju njihove dresove i ponosno im prošetaju imena na leđima.
.jpg.webp)
Često se govori kako drugi klubovi ne mogu da krive Pari Sen Žermen što je bogat i da i drugi klubovi pronađu investitore. Nemačka ima 50+1 pravilo koje to onemogućava, Španija ima članstvo i predsedničke izbore, Italija nema nikakvu sigurnost za šeike. I na kraju, sve i da drugih problema nema, nisu svi klubovi voljni da prodaju identitet državi.
PSŽ je osvojio Evropu, ali u tom trijumfu pobeđen je i jedan stari san. Nešto se nepovratno promenilo. Fudbalska pravila nisu ista za sve. Džak para je ne samo obuo kopačke, nego je i postao kapiten, MVP i vlasnik fpehara.
Džak para je prohodao i pregazio sve što je imalo miris ideala. Ovo izvesno nije kraj, već samo početak serijske proizvodnje trofeja u fabrici bez duše. Dok god UEFA i FIFA glume slepilo pred računovodstvenim akrobacijama, imaginarim sponzorstvima, "konsultantskim" poslovima i „nezavisnim“ prihodima koji kaplju iz istih državnih slavina koje pune klupske kase biće ovakvih scena. Finansijski fer-plej bio je i ostao farsa za sirotinju. UEFA ih je „kažnjavala“ simbolično, taman toliko da ne ispadne da ćute. A onda su žalbe PSŽ-a i Sitija padale u CAS-u, jer su dokazi bili zastareli, slabo vođeni ili su „tehnički“ opravdani. Drugim rečima: pravna igra senki koju sirotinja ne može da priušti. I zato, moramo da se navikavamo, jer sad kad je definitivno prohodao, džak para može da krene da hoda zemljom i ruši sve pred sobom.
A, ono što je lajtmotiv i ono što ove nedelje "izlazi na nos" svim fudbalskim romanticima jesu te Krojfove reči da „fudbal pripada onima koji veruju u njega“. Danas deluje da fudbal pripada onima koji mogu da ga finansiraju. Njegova ideja o lepoti igre kao samostalnoj vrednosti, kao izrazu kolektivne inteligencije i hrabrosti, sada stoji u muzeju pored crno-belih snimaka iz šezdesetih ili onih u boji iz sedamdesetih. Igra kakvu je Krojf zamišljao postala je stvar prošlosti.
tagovi
Obaveštavaj me
