Svetislav Pešić i Bogdan Bogdanović (©Star Sport)
Svetislav Pešić i Bogdan Bogdanović (©Star Sport)

Diskusija Bogdanovića i Pešića na tajm-autu pokazuje da još tražimo timski balans

Vreme čitanja: 6min | ned. 04.08.24. | 11:48

Ali posle napete utakmice i trijumfa nad Južnim Sudanom imamo sve predispozicije da budemo pravi

Jedno od najvažnijih nepisanih pravila sporta kaže da veliki timovi znaju da pobeđuju čak i kada ne igraju dobro. Takva konstatacija može da se iskoristi u slučaju trijumfa Srbije nad Južnim Sudanom kojim smo obezbedili toliko željeno zvanje najbolje drugoplasirane ekipe u prvoj fazi.

Taj nam status nije doneo ništa dobro, ne zato što u četvrtfinalu idemo na Australiju, već što bismo u potencijalnom polufinalu išli najverovatnije na Sjedinjene Američke Države! Da ne idemo dalje u priču šta bi bilo – kad bi bilo, jasno je svima da bi nas čekala skoro pa nemoguća misija ako bismo prošli Bumerse, baš kao i košarkaše Brazila u već zakazanom četvrtfinalu sa Amerima.

Izabrane vesti

Zato i ne vredi ići dalje od onoga što se desilo u subotu uveče i što nas čeka u utorak od 14.30 pred pariskom publikom.

Pre svega, dobro je što smo izbegli Francusku zbog već poznatog pravila da dve ekipe iz iste grupe ne mogu ponovo da se sastanu u četvrtfinalu, iako bi nam domaćin turnira možda i više ‘legao’ od Australije po stilu košarke.

Trikolori su razočarali u dosadašnjem toku takmičenja i nisu pokazali neki zavidni nivo košarke, što ih stavlja u nezavidnu poziciju uoči četvrtfinala, čak im nabacuje dodatni pritisak da odigraju daleko bolju utakmicu sada kada ne postoji šansa za popravni. Iz tog razloga i ne čudi što je jedan od najiskusnijih Evan Furnije posle Nemačke kritikovao taktiku Vensana Kolea i rekao da ”ovo više nisu devedesete i rane dvehiljadite da bi se igrala odbrana na pola terena” već je istakao napad kao ”najbolju odbranu” i esenciju košarke danas. Selektor Kole nije želeo mnogo da komentariše Furnijeovu izjavu, mada je okarakterisao kao ”neprihvatljivu”.

No, to je problem Francuske, imamo i mi stvari koje treba da sredimo pred okršaj sa Australijom. Veliku pažnju srpske košarkaške javnosti privukla je diskusija Svetislava Pešića i Bogdana Bogdanovića na tajm-autu pred kraj prvog poluvremena. Istom je prethodila trojka srpskog kapitena kojom je smirio nalet Južnog Sudana i najavio spektakularan nastavak uobličen sa 30 poena na kraju, šest trojki i osam asistencija.

Ukratko, Bogdanović je tokom pomenutog minuta odmora pitao ko nam je plejmejker, jer ne može da radi sve sam, posle čega je Pešiću rekao da pozove akciju. Selektor mu je odgovorio da njegova ideja nije bila da svog ponajboljeg igrača optereti i dužnostima kreatora igre, na šta je vrsni šuter Atlante Hoks negodovao energično. Odgovornost je preuzeo Aleksa Avramović i priznao je grešku, pa se atmosfera smirila.

Verbalne rasprave i razmimoilaženja u razmišljanjima su u utakmicama visokog napona potpuno normalne, mada konkretno u ovom slučaju pokazuju da Srbija još nije pronašla adekvatan timski balans, da još nismo pravi.

Možemo da pričamo o Filipu Petruševu kao najvećem dobitku srpske košarkaške reprezentacije jer je u izostanku povređenog Nikole Jovića zavredneo ulogu prve ‘četvorke’ koju je dosad maksimalno opravdao jer se savršeno kapira sa Nikolom Jokićem. Statistički, Petrušev je među tri najkorisnija igrača Srbije, iza Jokića i Bogdanovića. A gde su ostali?

Logično je da se u našem sastavu najviše očekuje od Jokića koji nosi etiketu najboljeg na svetu i Bogdanovića kao prve violine reprezentacije i jednog od glavnih kreatora svih uspeha Srbije u poslednjoj deceniji, ipak protiv Južnog Sudana pokazalo se koliko nezgodno može da bude kada ostali zakažu. U dobro podmazanom sistemu moraju jasno da se znaju uloge, ali to ne znači da automatski svi moraju da se istih drže šablona. To je već ono što pravi razliku između dobrih i velikih timova.

Petrušev je otvorio utakmicu sa brzih osam poena i posle ušao u problem sa faulovima što nas je dovelo do prvog velikog problema, dok smo u nastavku dobili Vasilija Micića baš onakvog kakav nam je potreban do kraja takmičenja. Ostali su imali svoje defanzivne minijature i tek retka iskakanja u napadu, činjenica je ipak da su se svi najviše oslonili na Jokića i Bogdanovića. Čak i više nego što treba, što se jasno osetilo kroz Bogdanovo pitanje ”ko je nama plejmejker, ja ne mogu da zovem i za njega i za sebe...”

Ne treba kapitenove reči nikoga da zabrinu ili zaplaše, već da posluže kao putokaz za dalje. Avramović tada jeste preuzeo odgovornost na sebe, kasnije se pojavio Micić, a ne bi bilo loše ako bismo u meču protiv Australije dobili još nekog. Ne zbog onoga što bi moglo da nas sačeka u polufinalu, već zato što je za prolaz među četiri najbolja i garantovanu borbu za medalje potrebno da imamo više raspoloženih opcija.

Uostalom, jedna od glavnih stavki ili karakteristika prošlogodišnjeg osvajanja srebra na Mundobasketu u Manili bila je upravo širina koju smo znali da negujemo i to nam je donelo uspeh. Imali smo mi i u Lilu neke solidne role igrača iz drugog plana, ali nam to nedostajalo u određenoj meri protiv Južnog Sudana i odmah se osetilo da se mučimo.

Nije zapravo ni manjak ‘širine’ bio toliko problematičan, koliko nervoza kojom smo zračili od početka meča. Dozvolili smo Južnom Sudanu da nas uvede u utakmicu ekstremno visokog ritma, da se jurimo sa njima po terenu umesto da smo mi postavljali uslove i dirigovali igrom. To nas je dovelo u situaciju da imamo neke ishitrene poteze i pokušaje u napadu, a pre svega smo lako gubili prednost za koju smo smo se ozbiljno trošili, dok je odbrana često ‘pucala’.

Zato jučerašnja pobeda može da bude i prekretnica za naš sastav, da shvatimo šta treba da promenimo kako bismo bili u kombinaciju makar za olimpijsku bronzu. Uprkos evidentnom mučenju u pojedinim segmentima, na paljbu Južnog Sudana odgovorili smo najboljim procentom šuta sa distance na dosadašnjem turniru (11/21 – 52,4%), te 40 skokova i 31 asistencijom. Mada, opet smo imali izrazito visok broj izgubljenih lopti, ukupno 17 što je naš najlošiji učinak u grupnoj fazi. Zato odluka da ne budemo smešteni u olimpijskom selu – mada je trening hala smeštena baš u selu – pametna je iz razloga što će nam dati preko potreban mir za najvažniju utakmicu na turniru.

Australija takođe gaji izuzetno brz stil košarke koji nama u biti ne odgovara, sa dosta pokušaja za tri sa kojim smo i dosad imali dosta problema. Onaj duel sa priprema u Abu Dabiju može da posluži kao reper toga šta možemo da očekujemo od Bumersa, ne i kao realna slika odnosa snaga, jer smo taj meč ipak odigrali bez Bogdana Bogdanovića i Ognjena Dobrića, te Nikole Jovića i Dejana Davidovca.

Svetislav Pešić je nakon pobede nahvalio ceo tim i nije imao otvorene zamerke, verovatno sa idejom da malo spusti loptu i psihički rastereti ekipu. Ovo je trenutak kada treba da pokažemo da smo najbolji kada je najteže.

KOŠARKA - OLIMPIJSKE IGRE

Četvrtfinale, utorak:

11.00: (1,35) Nemačka (16,0) Grčka (3,70)

14.30: (1,45) Srbija (16,0) Australija (3,20)

18.00: (3,20) Francuska (16,0) Kanada (1,45)

21.30: (1,90) Brazil (hendikep 27,5) SAD (1,90)

*** Kvote su podložne promenama



tagovi

juniorska košarkaška reprezentacija SrbijePariz 2024Svetislav PešićBogdan BogdanovićAleksa Avramović

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara