
Devet tona dresova na jednom mestu: Istorijska zaplena, licemerje korporacija i tuga običnog naroda
Vreme čitanja: 3min | uto. 14.07.26. | 20:36
Dok zvaničnici slave veliku akciju, a uništenje 58.000 zaplenjenih dresova pakuju u priče o opasnim materijalima, pitamo se: Da li smo stvarno dužni da plaćamo bezobrazno veliki profit modnih giganata?
Zamislite na trenutak tu scenu: devet tona fudbalskih dresova na jednom mestu. Devet tona! To je otprilike težina dva odrasla afrička slona, ili ako vam je lakše za vizuelizaciju, oko 58.000 kompleta uredno spakovanih i spremnih da usreće navijače širom Velike Britanije tokom aktuelnog Svetskog prvenstva.
I sve je to, jednim potezom policijske olovke, otišlo u nepovrat. Britanske vlasti su u Edinburgu izvele najveću akciju protiv falsifikovanja sportske opreme u istoriji države, ponosno objavivši da su sa ulica sklonile robu čija bi ulična vrednost dostigla neverovatnih 5.500.000 funti. Među zaplenjenim stvarima našli su se mahom oni za ovogodišnji Mundijal.
Izabrane vesti
Ali, dok se policija i zvaničnici tapšu po ramenima, prosečan ljubitelj fudbala ne može a da ne oseti blagu tugu i postavi logično pitanje: Pa, da li je stvarno morala da padne tolika šteta? Naravno, dežurni dušebrižnici su odmah potegli tešku artiljeriju. Predsednik odbora za regulativu gradskog veća, Nil Ros, požurio je da objasni kako ovo "nije zločin bez žrtava" i kako ovi dresovi nisu samo jeftinija verzija originala.
Krenule su priče o tome kako lažnjaci "ne prolaze bezbednosne testove", kako "mogu sadržati štetne hemikalije i opasne boje", pa čak i da se tako finansira organizovani kriminal. I dok niko ne podržava kriminalne bande, budimo potpuno realni: ko još veruje u priču da će se otrovati od poliestera iz dresa?
Sve ove priče o "opasnim materijalima" i "telesnim proverama" u očima običnog naroda izgledaju kao čist marketing velikih korporacija. Istina je mnogo jednostavnija, niko ne želi da prizna da su cene zvanične opreme postale apsolutno bezobrazne.
Fudbal je odavno prestao da bude igra radničke klase, a cene dresova su najbolji dokaz za to. Danas, ako želite da kupite originalan, zvanični dres reprezentacije ili kluba sa imenom igrača i premijum dodacima (na primer grb Svetskog prvenstva), morate da izdvojite između 120 i 180 evra. Za prosečnog navijača, a kamoli za roditelja koji želi da obuče dvoje dece za prvenstvo, to je čist luksuz i ozbiljan udarac na džep.
Hajde da budemo realni i da se spustimo na zemlju, među običan svet. Zamislite oca ili majku koji rade za prosečnu platu, imaju dvoje dece i oboje klinaca moli za dres pred veliko prvenstvo. To je 300 evra samo za dva dresa! Za tog roditelja, to nije samo luksuz, to je polovina kirije, to je hrana za pola meseca, to je ozbiljan udarac na porodični budžet. I šta onda da urade? Da slome srce svojoj deci jer nemaju da plate profit multinacionalne kompanije?
Zato su tu replike "AAA klase". Za 30 do 40 evra dobijate dres koji izgleda odlično. Materijal je prijatan pod rukom, šavovi su ravni, grbovi su pedantno izvezeni, a detalji su toliko verni da vam treba lupa da biste uočili razliku. I naravno da će ljudi kupiti to. Naravno da će radije sačuvati preostalih 110 ili više evra da svojoj porodici obezbede nešto važnije. Optuživati te ljude da "podržavaju kriminal" zato što žele da osete deo fudbalske groznice je vrhunac licemerja.
Nakon što su proizvođači potvrdili da je reč o kopijama, doneta je odluka da svih devet tona dresova bude "bezbedno reciklirano". I tu dolazimo do najvećeg apsurda i grehote ove akcije. Umesto da se ti dresovi, kada su već napravljeni, doniraju u humanitarne svrhe, pošalju deci u siromašne krajeve sveta gde nikoga nije briga za originalne standarde i brending, oni će završiti u mašinama za mlevenje tekstila.
Sve to samo da se ne bi ugrozio profit velikih korporacija. Policija će nastaviti da istražuje međunarodne puteve i skladišta, ali jedno je sigurno: dokle god brendovi budu držali cene dresova u rangu jeftinijih televizora, navijači će tražiti prečice. I niko ih zbog toga ne može kriviti.








