"Stadion Kru Aleksandre"
"Stadion Kru Aleksandre"

PRELAZZI: Made in Crewe, akademija pokraj štajge

Vreme čitanja: 8min | pon. 11.04.16. | 10:03

Šteta što ovakvih priča odavno nema mnogo, i što i ova deluje kao da neće imati srećan kraj. Bio je to perpetuum mobile koji je funkcionisao tek dok novac od TV prava i sponzora uvek gladnih ugovora nije počeo da kuca na vrata Čempionšipa, a onda i Lige jedan

Stadion Kru Aleksandre

I da sezona nije toliko luda u svakom kutku Starog kontinenta, i da sve čitaoce nije preuzela osovina Lester - Totenhem, s uplivom evropskih takmičenja i nanovo otvorenom trkom u Španiji, i da je umesto fantastičnog finiša sezone u Evropi i psihotičnih predizbornih priča u Srbiji na snazi neka dugotrajna medijska bonaca u kojoj bi se sportski i ini portali mogli baviti onim malim pričama što protrče ispod radara, čak bi i tada taj događaj prošao bez mnogo pažnje.

Izabrane vesti

A šteta, jer je, verujte, mnogo važniji od većine informacija na kojima se čitaocu zadrži pogled, i mnogo upečatljiviji od naslova koji sami ištu jedan klik.

Eh, na prvi pogled, stvarno, zašto bi se iko zanimao time što je u subotu, 9. aprila, u nekoj tamo trećoj engleskoj ligi, na Vejl Parku u Stouku-na-Trentu, domaći Port Vejl ugostio klub po imenu Kru Aleksandra?

Nema veze ni što je to neki lokalni derbi pred jedva 5.500 duša na zdanju koje prima četiri puta više, kakve veze ima što su domaćini pobedili sa 3:0, s dva gola Luisa Dodsa i jednim J. J. Hupera, koga to treba da je briga, čak i ako je konačni rezultat pratila informacija da su gosti iz Krua ovim porazom zapečatili svoju sudbinu i nakon četiri godine bivstvovanja u Ligi jedan nanovo ispali u niži, četvrti rang takmičenja.

Zašto se i MOZZART Sport i ova rubrika, koja je često posvećena igračima i timovima koje smo voleli i koje volimo, odjednom bave ekipom koja nikada u svojoj istoriji – a kako to obično bude u Engleskoj, ta istorija je pozamašna, celih 139 godina staža – nije bila čak ni blizu negdašnje Prve divizije ili sadašnje Premijer lige? Zašto nam je tužno što neka tri slova iz kladioničarske liste tavore na dnu tabele?

Zato jer je taj crveno-belo-crni tim, iz gradića od svega osamdesetak hiljada duša, koji je poznat kao jedno od najvećih železničkih čvorišta u čitavoj Engleskoj (nešto kao engleska Požega, Stalać ili Inđija), zbog čega će i igrači i navijači nositi naziv Železničari (The Railwaymen), kao i lokacija gde se sklapaju „bentliji“, jer je to u stvari rodno mesto jedne od najvećih fudbalskih akademija na svetu, jer su pokraj tih šina vozove za slavu čekali i dočekali mnogi igrači; i jer fudbal u kojem se traži samo instant-rezultat više nema vremena ni strpljenja za klubove kao što je Kru Aleksandra.

Da, na listi najuspešnijih fudbalskih školica, među svim onim velikim imenima na koje svako pomisli – Ajaks, Barselona, Sporting, Vest Hem – ne samo zbog količine veštih nogu i glava, nego i zbog specifičnog stila i imidža momaka koji ispadaju sa pokretne trake, među sve te gigante progurao se poluanonimus sa Gresti Rouda, zadnja pošta Češir, danonoćna fabrika talenata koji su uvek bili drugačiji od ostale dece.

Otkud Kru u društvu La Masije i amsterdamske klinike koja je fudbal zadužila za istoriju?

Budući četvrtoligaš, koji je svake godine flertovao s ispadanjem, a sada pod vođstvom nekadašnjeg igrača Stiva Dejvisa konačno i propao, nepresušno je vrelo talenata koji baš tu prave prve korake i odatle odlaze u visine.

Lista je dugačka i impozantna, a na njenom vrhu, zlatnim slovima ispisano je ime Dejvida Plata. Jedan od najboljih – a svakako jedan od najubojitijih – veznih igrača koje je Engleska ikada imala oteran je kao netalentovan iz Mančester Junajteda i sa 18 leta došao u Kru. Tamo će dobiti slobodu da luta terenom, postati prava „sedmica“ i naučiti da udara voleje poput onog kojim će Englesku protiv Belgije odvesti u četvrtfinale Svetskog prvenstva u Italiji 1990; odatle će, sa štajge, krenuti njegov veliki uspeh i karijera koja će ga voditi i do Italija, Barija, Sampa i Juventusa.

Plat u dresu Arsenala

Tu je i Deni Marfi, pitomi igrač koji će posebno prirasti srčanom mišiću navijača Liverpula kada razvije neverovatnu sposobnost da u ulijeovski napornim utakmicama protiv najvećeg rivala Junajteda postiže golove za pobede od 1:0; u onim godinama kada je, pod francuskim stručnjakom, Liverpul izgledao kao da je u skupocenu limuzinu sa znakom rols-rojsa ubačen motor poštarskog „tomosa“, prerano oćelaveli vezista sjajnog šuta i visoke fudbalske inteligencije biće jedna od retkih svetlih figura.

Nisu se tu stvarali samo nadareni vezisti, već i oni pitbulovi od igrača. Džef Tomas će na Gresti Roudu shvatiti da mora da se okrene fudbalu i da ostavi svoju karijeru električara, doguraće i do engleske reprezentacije i biti toliko borben da će po završetku karijere uspeti da pobedi čak i leukemiju; Set Džonson ostaće upamćen kao jedan od većih finansijskih promašaja Lids Junajteda u onim platinastim sezonama kada su se milioni Pitera Ridzdejla trošili kao da  padaju s neba pravo na travu Eland Rouda, mada mu se predviđao mnogo uspešniji fudbalski put, samo da su ga zaobišle povrede...

Pa dvojica fajtera čije slike, jedna do druge, stoje uz tu reč u svakom pristojnom fudbalskom rečniku: Nil Lenon i Robi Sevidž.

Severni Irac tek će u Kruu dobiti šansu, preko Lester Sitija sa Martinom O'Nilom otići u Škotsku i postati članom poslednje velike Seltikove generacije, igrač s ponekom manom ali bez ikakvog straha, za kojeg je šteta što je svoju trenersku karijeru stavio na pauzu. A Velšanin? Pa on je Robi Sevidž, možete ga mrzeti ili ga poštovati, možete misliti da je ubica fudbala ili da je preko potrebni krvolok u sve sterilnijim okruženjima na travnatim pravougaonicima, ali ga ne možete ignorisati. Kao što to nisu mogli rivali u sezoni 1996/97, kada su Sevidž, Marfi, Set Džonson i Dele Adebola vodili Kru do treće lige, sve sa pobedom na Vembliju u plej-ofu.

Robi Sevidž

Malo li je, za jedan klub za kojeg ne bismo ni čuli da nije Menadžera na računaru i liste u kladionici?

O, to je bilo samo iz osamdesetih i devedesetih, a fabrika je nastavila da radi: iz Krua se ispilio Din Ešton, najbolji i najbaksuzniji engleski špic u 21. veku, koji je izgledao kao da bi mogao da pokori čitav svet, samo da taj prokleti zglob nije bio kao od kartona. Ešton se morao povući sa svega 26 godina, zauvek reći zbogom fudbalu, i govoriće u jednom od retkih intervjua da godinama nije mogao ni na televiziji da pogleda makar jednu utakmicu, toliko ga je bolela duša što ga telo nije slušalo.

Bili su tu i Dejvid Von, Bili Džons, Niki Mejnard, kao i Niki Pauel, koji će nedavno biti nada Mančester Junajteda...

I za sve ovo kriv je jedan Italijan. Dario Gradi, sin Engleskinje koja će se odmah posle Drugog svetskog rata vratiti u London, preteča Žozea Murinja po tome što je već sa dvadesetak godina shvatio da želi da bude trener, a ne fudbaler, a suparnik ser Aleksa Fergusona po dugovečnosti na čelu jednog kluba. Prvi engleski menadžer koji će dobiti dotad neviđeni ugovor na deset godina i pravo da stavlja procenat od prodaje igrača pravo na svoj bankovni račun, 24 godine bio je trener Železničara, pa još tri godine u drugom mandatu, danas je predsednik Akademije koju je i osnovao i koja je, kad se sabere, tom malom klubu od osamdesetih pa naovamo donela veliku slavu, kao i najmanje 32 miliona funti u direktnim transferima.

Srećom po pupoljke koji će uspevati u češirskoj bašti, Dario Gradi nikada nije zaboravio svoje poreklo i nije se prepustio samo „engleskom“ stilu vaspitanja novih naraštaja.

Taj „engleski“ je, recimo, tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka naširoko gajen i propagiran u Lilšolu, gde se nalazila akademija Fudbalskog saveza Engleske koja je trebalo da odabere najbolje igrače i stvori novu generaciju svetskih prvaka. Postoji, recimo, istinita anegdota da je na svojoj prvoj trening utakmici u Lilšolu jedan dečak umalo dobio batine kada je izveo loptu na centru i odmah uradio „Krojfov okret“.

„Magarče mali, da ti nije više palo na pamet da se tako glupiraš“, povikao je trener na njega. Tako su Englezi ubijali kreativnost u klincima od kratkih pantalona.

(U ovom konkretnom slučaju nisu uspeli; taj dečak se zvao Džo Kol i nastaviće se da se igra fudbala tokom čitavog života, mada je to jedna skroz druga priča.)

Gradi i Kru presađivali su potpuno drugačiji pelcer. Svi igrači morali su pre svega da savladaju kontrolu lopte, dodavanje, da usavrše igru kratkih pasova i da umeju da predriblaju protivnika na malom prostoru. Zabranjena je bila i gruba igra, pa je svake sezone klub dobijao nagradu za fer-plej jer su žute kartone dobijali retko, a crvene nikako.

To je od Krua napravilo najzabavniji tim u svim nižim ligama, pošto bi se njihovi klinci redovno sprdali sa mnogo starijima i jačima od sebe, pa bi, pošto su to niže lige, dobijali i masnice i batine.

Ono što je, recimo, Totenhem pokazao u drugom poluvremenu utakmice protiv Mančester Junajteda u nedelju popodne, ili što je takođe pod Poketinom igrao Sautempton, to je način igre koji su, verovali ili ne, Kru Aleksandra i Dario Gradi postavili pa usavršili još pre trideset godina.

Dario Gradi

Recept je bio jednostavan: igrač bi se pravio, igrač bi bio ubačen u prvi tim, dostizao bi zavidnu cenu i potom bio licitiran, a novac se baš nikada nije trošio na pojačanja, već isključivo na poboljšanje uslova u Akademiji: od stolarije na prozorima do novih terena...

A za navijače kluba taj bi fudbaler uvek ostajao „njihov“. Gde god da ode i za koga god da igra; i uspeh nekadašnjih klinaca sa Gresti Rouda bio bi posmatran kao uspeh čitavog grada.

Navijači su uvek gladni heroja, a posebno su gladni lokalnih heroja. Niko nikada u Liverpulu neće biti slavljen kao Fauler, Džerard i Karager; niko u Rimu kao Toti; niko u Junajtedu kao Bezbijeve ili Fergijeve bebe; niko na Stamford Bridžu kao Džon Teri; u Realu kao Raul ili Kasiljas...

A Kru je takvih imao možda i više nego ijedan klub na Ostrvu.

Maja 2013. Dario Gradi, sakriven iza naočara i sa dubokim zaslicima, bio je najsrećniji čovek na svetu: njegov Kru je tada u trećoj ligi protiv Volsola izveo 11 domaćih, lokalnih igrača. Ne iz Engleske, nego iz Aleksa, iz škole kojoj su se divili mnogi.

I šteta što ovakvih priča odavno nema mnogo, i što i ova deluje kao da neće imati srećan kraj.

Bio je to perpetuum mobile koji je funkcionisao tek dok novac od TV prava i sponzora uvek gladnih ugovora nije počeo da kuca na vrata Čempionšipa, a onda i Lige jedan. I još važnije, pre nego što su nova finansijska pravila „fabrikama“ igrača ostavila samo mrvice, nazvane „kompenzacija“. Mladi se više ne obavezuju na dugoročne ugovore, već brzo odlaze u susret svojim i ambicijama roditelja; Akademija ionako zvuči tako zastarelo, kome je još do učenja...

Ili će mladost i poštenje ipak pobediti, uprkos ona dva gola Luisa Dodsa u subotu u Stouk-on-Trentu i uprkos vesti o poslednjem mestu na tabeli 139 godina starog kluba?

Železničari će od jeseni ponovo igrati u četvrtoj ligi, ali Dario Gradi će opet biti tu da i sa 75 godina prepozna klinca sa vicom u nogama i da ga ohrabri da doda, a ne davi loptu, i tamo pored štajge će među svim korovom niknuti neki novi cvet engleskog fudbala.

Sa čudnim, ali istinitom potpisom na unutrašnjem delu kragne: „Kru Aleksandra, jedna od deset najboljih fudbalskih škola na svetu“.

Piše: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta

(Foto: Action Images)

Pratite MOZZART i na Vajberu


tagovi

PrelazziKru AleksandraEvropaEngleskaDario Gradi

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara