Ova slika, to je naš najveći problem

Vreme čitanja: 6min | pon. 24.03.25. | 13:59

Čak ni Jokićeva čuvena definicija prosečnog srpskog navijača ne može da se primeni na naš fudbalski nacionalnu tim - toliko je problem kompleksan

- Pogledajte, sinovi, šta je Engleska. Pun stadion.

- Pa tamo je velika nezaposlenost...

Izabrane vesti

- A ovde kao svi rade, a? Ajde, bre, Burgija ne s..i! To je velika nacija. Pada kiša, a pun stadion. Ovde prazne tribine ko da vlada kuga.

Ništa na duhovitiiji i precizniji način ne može da opiše našu problematiku s fudbalskim navijačima od čuvenih replika iz kultnog filma 'Kad porastem biću Kengur'. Ono kad prekaljeni kladilac Cile i smušeni naočarko Burgija u lokalnoj kladionici porede stanje na našim i tribinama u Engleskoj.

Nećemo mi tako daleko, ni po čemu ne možemo da se merimo s Englezima - osim, možda, po talentu - ali tema jeste publika, i tema jesu poređenja, odnosno sada već hronično nepoverenje Srba u nacionalni fudbalski tim.

Konkretno: na utakmici Srbija - Austrija zabeležena je daleko najmanja popunjenost stadiona u odnosu na kapacitet računajući sve utakmice sinoć odigrane širom Evrope! Prema zvaničnim podacima Uefe, na našem najvećem stadionu okupilo se 22.112 ljudi, što je tek nešto više od 40 odsto kapaciteta. Prvi sledeći grad ispred Beograda, bolje reći sledeći meč sa najmanjom popunjenošću stadiona, odigran je u Dablinu između Republike Irske i Bugarske. Tamo se okupilo 40.000 navijača, iliti 77,6 odsto kapaciteta.

Složićete da se razlika nije zanemarljiva. Pritom, u poređenju sa svim ostalim stadionima, razlika se samo povećava, jer nigde do u Dablinu ispunjenost nije bila manja od 86 procenata!

Istini za volju, manje ljudi nego na Rajku bilo je u Ljubljani (14.076) i Genku (19.446), međutim treba imati na umu da su u pitanju stadiončići daleko, daleko manji od Marakane.

Takođe, veliko je pitanje da li bismo i te brojke nadmašili da nije bilo poklon ulaznica za škole fudbala. Praksa koja ne postoji nigde u svetu. U jednoj od prethodnih administracija FSS služila je svrsi. Zna se dobro i kome i kako. Sadašnjoj ne može da koristi. Zapravo, može samo da zabašuri problem, a to valjda niko ne želi.

LIGA NACIJA - ČETVRTFINALE

ŠPANIJA - HOLANDIJA
Poseta: 48.082; Kapacitet: 49.430; Popunjenost stadiona: 97,2%

FRANCUSKA - HRVATSKA
Poseta: 77.502; Kapacitet: 81,338; Popunjenost stadiona: 95,2%

PORTUGALIJA - DANSKA
Poseta: 47,123; Kapacitet: 50,095; Popunjenost stadiona: 94%

NEMAČKA - ITALIJA
Poseta: 64.762; Kapacitet: 66.099; Popunjenost stadiona: 97,9%

PLEJ-OF (A vs B)

MAĐARSKA - TURSKA
Poseta: 57.861; Kapacitet: 67.215; Popunjenost stadiona: 86%

BELGIJA - UKRAJINA
Poseta: 19.446; Kapacitet: 20.040; Popunjenost stadiona: 97%

SRBIJA - AUSTRIJA
Poseta: 22.112; Kapacitet: 51.755; Popunjenost stadiona: 42,7%

ŠKOTSKA - GRČKA
Poseta: 48.626; Kapacitet: 51.866; Popunjenost stadiona: 93,7%

PLEJ-OF (B vs C)

GRUZIJA - JERMENIJA
Poseta: 47.903; Kapacitet: 54.202; Popunjenost stadiona: 88,3%

REPUBLIKA IRSKA - BUGARSKA
Poseta: 40.156; Kapacitet: 51.711; Popunjenost stadiona: 77,6%

SLOVENIJA - SLOVAČKA
Poseta: 14.076; Kapacitet: 16.038; Popunjenost stadiona: 87,7%

NAPOMENA: U obzir nije uzet meč Island - tzv. Kosovo, jer je utakmica odigrana na neutralnom terenu.

Dakle, gde leži problem na realaciji publika - fudbalska reprezentacija Srbije?

Čini se kao da je baš posle lepe i vredne pobede nad Austrijancima pravi momenat da se začeprka. Možda i da se čuje glas naroda.
„Naše je da radimo. Da imamo pravi pristup, da se borimo za našu zemlju. Meni je to na prvom mestu. Nikada igračima nisam rekao da moraju da pobede, ali da se bore, da imaju emotivni naboj kada je naš dres u pitanju – ne postavlja se pitanje. Takvi dolaze, tako se ponašaju. Pretrčani kilometri govore tome u prilog“, izjavio je sinoć Dragan Stojković, sležujući ramenima.

Priznaje, ni njemu nije jasno o čemu se radi...
„Voleo bih da je bilo 40.000 ljudi na tribinama... Kažem, na nama je da radimo, a na publici da proceni da li to nešto vredi ili nema smisla. Zahvaljujem se onima što su došli na izuzetno korektnom ponašanju i podršci“.

Sinoćna poseta na nivou je nekih od pre tridesetak godina, kada smo kao SRJ kod kuće igrali kvalifikacije sa Farskim Ostrvima i Maltom. Sećate se sigurno tadašnjeg navijačkog diskursa: "neću da navijam za Jugoslaviju"; "kad bude Srbija, ići ću na stadion". Onda zaigra Srbija, a mi s teškom mukom uspevamo da u arhivi 'iskopamo' kada smo poslednji put imali 50.000 na tribinama. I koliko puta od 2006.

Dok sve ostale reprezentacije na kugli zemaljskoj crpe dodatnu energiju iz navijačke mase, kod nas je ta 'masa' u večitoj negaciji. Neretko odmaže u kreiranju valjane atmosfere.

Nema rezultata - nema publike, to bi mogao da bude jedan od zaključaka. Ali on u ovom slučaju ne stoji. Nikako ne stoji. Jer kad smo to kao Srbija pa bili uspešniji u kontinuitetu nego u potonjih nekoliko godina? Mundijal, EURO, plasman u A diviziju Lige nacija. Evo i opstanak u društvu najboljih selekcija, iako, realno gledano, kvalitetom tu ne pripadamo... A dobri su nam izgledi da odemo i na naredno Svetsko prvenstvo.

Čak i da ne uspemo, znate li kada je ona kud i kamo moćnija reprezentacija Jugoslavije poslednji put vezala dva Mundijala? Pre 62 godine! Švedska '58, pa Čile '62.
"Mi ne volim sport, ne volimo košarku, mi volimo da pobeđujemo", izjavio je pre tri godine Nikola Jokić, dajući najprecizniju definiciju prosečnog srpskog navijača.

Zvuči neverovatno, ali Orlovi pobeđuju. Pobeđuju i bolje od sebe. Pa opet, nešto tu ne štima. Kada je fudbalska selekcija u pitanju ni ova 'savršena' Jokićeva teorema ne pije vodu. I to samo potvrđuje koliko je problem kompleksan...

Idemo dalje - ne igramo lepo?

Brzo zaboravismo kako smo se odnosili i prema Piksiju i igračima kad smo 'umirali u lepoti', davali po tri-četiri komada i isto toliko primali. Sećate se? Bez trunke sarkazma, bio je to zaista uzbudljiv fudbal. Divalj, ali uzbudljiv, za publiku. Odziv navijača? Kao da su svi oko nacionalnog tima kužni.

Zaključak - morali bismo što pre da se dogovorimo sami sa sobom šta želimo.

Hoćemo o ambijentu? U reprezentaciji, oko reprezentacije, u samom Savezu? Naposletku i u društvu? Važan segment. Mnogo važan. E sad, hajdemo ovako: šta mislite, koliko je ljudi sinoć odustalo od odlaska na Vestfalen zbog totalnog haosa na nemačkoj političkoj sceni ili zbog ne baš popularnog predsednika DFB-a Bernda Nojendorfa, istaknutog člana i dalje vladajućeg SPD-a?

I sami znate odgovor...

Bio je krcat i Žuti zid i sve ostale tribine, jer su Nemci otišli da ponosno otpevaju himnu i podrže nacionalni tim; Kimiha, Sanea, Gorecku, uzgred budi rečeno, momke koji su u Kataru završili isto kao i mi - u prvoj fazi. Pa onda omanuli na EP kod kuće, gde je cilj bila titula prvaka Evrope.

Dobro sad, ima tu i do navijačko-sportske kulture, reći će poneko. I biće u pravu. Nije zdravorazumski da se poredimo ni sa Nemcima. Nego u se i u svoje kljuse.

Složili smo se da nismo 'prva liga' reprezentativnog fudbala. Potencijal imamo, vazda je tako bilo, međutim da bismo mogli da ga razvijamo i u dogledno vreme napravimo iskorak, neophodna nam je zdrava sinergija terena i tribina. Selektor je svoje rekao, igrači rade i uradiće sve da ubede narod kako zaslužuju poverenje, pažnju, podršku.

Možda bi prvi korak trebalo da bude verovati da je zaista tako; drugi da reprezentativci i selektor porade u narednom periodu na integraciji sa publikom (kako god ovo da shvatite nećete pogrešiti), jer očito da je nacionalni tim otuđen i odrođen od matice, od biti i smisla svog postojanja, te da javni nastupi Orlova već oho-ho unazad ne doprinose njihovoj popularnosti u narodu; a treći korak možda kao reakcija na drugi - petnaestak hiljada kupljenih ulaznica za meč protiv Andore.

U pitanju je proces, ljubav što mora da se gradi isponova. Od temelja.

Trajaće.

Naposletku dođe na red prestonica. Ne možemo da ne pomenemo Beograd. Šta nije u redu sa dvomilionskim gradom sportske nacije kakvom sebe smatramo? Beograd je sinoć po ko zna koji put pao na ispitu. Da li mu uopšte treba ukazati novu šansu u skorije vreme? Ili ići korak po korak, puniti manje, nove stadione, i čekati da se ta toliko iščekivana strast razbukta?

Imamo je. I svi su uspeli da je probude - košarkaši, odbojkaši, odbojkašice, Novak. Valjda će jednom doći red i na fudbalere.


tagovi

Dragan Stojković PiksiLiga nacija

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara