"Aleksandar Đorđević"
"Aleksandar Đorđević"

PRELAZZI: Grupa smrti (VIDEO)

Vreme čitanja: 4min | čet. 06.02.14. | 13:03

Kaže Ljuba Tadić - analogija je jasno primenjiva na košarku - kako mi nismo bili evropski i svetski šampioni, nego smo šampioni zauvek. Kakvi Brazil, Egipat ili Francuska, "drim tim" je naše društvo, bilo da ih prenerazimo kao u Atlanti, kada cela planeta navija za one koji su do te noći bili bad guys, bilo da Gurović i Jarić krenu da sipaju trojke u lice Redžija Milera. S njima treba da se merimo, na njih da udaramo, za njih da se spremamo

Aleksandar Đorđević

Ima taj nestvarni, vanvremenski esej Ljube Tadića, najvećeg srpskog glumca, napisan valjda za početak sezone 2005. i pokretanja ko zna kojeg po redu sajta FK Crvena zvezda. Svega nekoliko meseci pre nego što će poslednji put biti Kralja Lira i gledati svoju Zvezdu, svega koji mesec pre nego što će otići (jer takvi ne umiru), Tadić je stvorio jedan od najtoplijih tekstova u istoriji fudbala, ne samo ovdašnjeg, i u pet-šest pasusa - što je san svih nas, bednih piskarala - uhvatio esenciju ljubavi i bola, suštinu straha i nade, sve kroz tu jednu loptu koja se kotrlja i jedan stadion na kojem bi se dalo i umreti, ako treba.

Izabrane vesti

Nije ovo, lament ni nad Zvezdom - ta ona ni te 2005. nije bila naročito srećna! - niti nad dobro poznatom činjenicom da umetničke i intelektualne veličine, za razliku od Ljube, već godinama beže od stadiona i fudbala kao đavo od krsta.

Ne, ovog se teksta valja setiti i ponovo ga pročitati - ako je moguće, bez jeftine navijačke zaslepljenosti - zbog srpske ljubimice, naše košarke i naše reprezentacije, jedinog sporta u kojem smo zaista bili najbolji, pa smo mu trpeli i bubice i kaprice. Jedinog tima koji je mogao da nam donese toliko radosti i tuge da se osetimo važniji i prkosniji od celog sveta, tamo od Ljubljane pa sve do Indijanapolisa i Istanbula...

O čemu se radi? Kada je pre nekoliko dana održan žreb za Svetsko prvenstvo u košarci, koje će se održati od 30. avgusta do 14. septembra u Španiji, ispostavilo se - ako verujete ovdašnjim medijima, što je opet tema za neku drugu analizu - da se Srbija, sada prvi put pod vođstvom Saleta Đorđevića, našla u nekakvoj "grupi smrti". Jer su tamo, zaboga, Španija i Francuska, pa Brazil (da li još igra Oskar Šmit?), a valja se, kažu, paziti i uvek neugodnih Egipćana i Iranaca...

I tek su jedne novine, šmekerski, dale drugi naslov, da Srbija može da se sastane s "drim timom" tek u finalu.

A to je, ako iole poznajete naš duh i istorijat naše borbe pod obručima, pa se malo prisetite ko je bio Aleksandar Đorđević, jedino ispravno razmišljanje. Zar nije to sport u kojem smo bili toliko dominantni da smo na sred meča igrali odbojku? Davali po stotinu poena kada još nije bila izmišljena trojka? Uvaljivali Hrvatima i Špancima nemoguće trojke uz zvuk sirene? Zar nije to jedini sport u kojem se zaista vide srpska, da prostite, muda, naša nepokorenost i drčnost?

Ima u tom eseju Ljube Tadića anegdota kako ga negde na Tari, u sred leta, Miljan Miljanić upoznaje s klincima koji će igrati za Zvezdu. Ljuba ih gleda, pa ne veruje šta vidi: svi su mu žgoljavi, sitni, nikakvi, kako će oni da budu šampioni? A onda, više za sebe: "Ćuti, Zvezda je to."

Tako treba da se odnosimo i prema svojoj ljubimici: možda mi koji ovdašnji basket ne pratimo toliko pomno nećemo ni znati ko su svi ti naglo iždiljkali klinci koje će na nekoj planini ovog leta sakupiti Saša Đorđević. Možda nećemo znati biografije ni članova prve petorke, ali, znaš šta, Srbija je to, i kad Srbija igra basket, onda je sve moguće, čak i kad ne izgleda tako.

Kad je Srbija u grupi na Svetskom prvenstvu, onda to možda i jeste grupa smrti, ali ne naše...

Kaže Ljuba Tadić još - analogija je jasno primenjiva - kako mi nismo bili evropski i svetski šampioni, nego smo mi šampioni zauvek. Kakvi Brazil, Egipat ili Francuska - "drim tim" je naše društvo, bilo da ih prenerazimo kao u prvom poluvremenu u Atlanti, kada cela planeta navija za one koji su do te noći bili bad guys, bilo da Gurović i Jarić krenu da sipaju trojke u lice Redžija Milera. S njima treba da se merimo, jer samo oni razumeju i vole košarku koliko i mi, na njih da udaramo, za njih da se spremamo. Za sve te NBA zvezde koje još nisu svesne da, u tišini, između beogradskih, valjevskih i novosadskih zgrada rastu neki novi klinci, da su nama jedan Bogdan Bogdanović ili Nemanja Nedović normalna pojava, da će takvih biti još više, sve dok ima nas.

"To je naše društvo, a ovo što igramo ovde, to nam je za pripreme. Nekada su te pripreme duže, nekada kraće, Bože moj…"

Piše: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta

(Foto: MN PRESS)


tagovi

SrbijaŠpanija 2014PrelazziMundobasket 2014Marko PrelevićEvropaAleksandar Đorđević

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara