.jpg.webp)
Perica Ognjenović kao trener: Bio sam rigorozan prema sebi, od mene nećete videti demonstracije
Vreme čitanja: 8min | pon. 07.07.25. | 17:04
“Tu knjigu o igračkoj karijeri – nju sam zatvorio”, kaže za Mozzart Sport nekadašnji fudbaler Crvene zvezde i madridskog Reala spreman za nov izazov, na klupi Rudara iz Prijedora
(Od izveštača Mozzart Sporta sa Zlatibora)
Omladinska škola Crvene zvezde, kadetska reprezentacija Srbije. Pa Zvijezda 09 i Metalist, ima evo već dve godine. Tamo nije moglo da potraje zbog rata u Ukrajini, ali Perica Ognjenović je tek zagazio u trenerske vode i ne planira da odustane. Mada se ni ne razmeće velikim rečima, jer svestan je i on da impresivna igračka karijera, obasjana mandatima u Crvenoj zvezdi i madridskom Realu, može samo da pomogne, ali nikako da garantuje uspeh u ulozi šefa stručnog štaba.
Izabrane vesti
Šefa stručnog štaba Rudara iz Prijedora, tima koji se maltene nehotice našao u Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Ali i samo ime kluba govori da Ognjenović ne želi da igračku slavu koristi kako bi sebe promovisao u novoj funkciji.
“Navikao sam da mi sve ide postepeno. Počeo sam u mlađim selekcijma Zvezde i za sada ide sve normalnim putem. Uostalom, trener sam da se nudi bilo kome – besmisleno je. Trenera treba neko da pozove. Vremena jeste da se menjaju, ali neke stvari ne. A i trudim se da iskoristim svaku šansu koju dobijem i verujem da će svaki rad da bude prepoznat, ako je dobar“, kaže Ognjenović na početku razgovora za Mozzart Sport na pripremama na Zlatiboru.
Tamo započinje prvi posao posle dvogodišnje pauze i rada u Metalistu. Sa kojim je 2023. ispao iz lige, ali Ognjenović otkriva da su okolnosti prosto nalagale takav rasplet i da nisu bile neplanirane.
“Oni su imali kao klub nameru da postanu filijala Dnjepra. Ponuđeno mi je posle da ostanem još godinu dana, ali iskreno zbog ove situacije nisam mogao da se odlučim, zbog porodice i svega. Niko nije znao kad će ovo da se završi. Momenat je bio takav kakav jeste. Krenulo je sve i pre nego sam ja došao u januaru 2023, ali bilo je naznaka da će brzo da se završi, ljudi u klubu su verovali da će tako da bude. Međutim, to je klub z Harkova, koji je tamo na prvoj liniji fronta bukvalno, znate i sami. Onda je gro igrača predato Dnjepru. Dnjepar je bio stariji brat. Bukvalno se igralo sa igračima od 16 godina. Sve što vredi smo predali Dnjepru. Ideja kluba je bila da se njimapomogne, a Metalist da se spusti u niži rang takmičenja, pa da se, kad se stvore uslovi, vrati u elitu, jer nije mogao finansijski da izdrži situaciju“.
Sam život u Ukrajini u to vreme?
“Nismo naravno mogli da budemo u Harkovu, bili smo na granici sa Slovačkom i Mađarskom, u Užgorodu. Hiljadu i nešto kilometar daleko od Harkova. Život je bio normalan, meni je porodica bila tamo. Daleko smo bili od dešavanja. Ali opet, ambijent je bio takav kakav jeste. Baš vanredna situacija. Igračima su nekima porodice ostale, baš mnogo teška situacija“.
“SLUČAJNO“ U ELITI S NAJMANJIM BUDŽETOM
Dve godine kasnije Prijedor i sasvim neočekivan zadatak. Ne samo za Ognjenovića, već za ceo klub.
“Rudar je klub koji se stvarno nalazi u nezavidnoj situaciji. Ne da sada tražimo alibi, ali klub jednostavno nije planirao da uđe u Premijer ligu. Ispostavilo se da dva druga kluba koji su bili ispred nisu ispunjavali uslove i nama se otvorila šansa da se uđe. Tako da u mnogim stvarima kasnimo, finansijski nismo u najboljem stanju u poređenju sa konkurencijom. Imamo verovatno najmanji budžet. Malo po malo sklapamo ekipu, trudimo se da poboljšavamo iz dana u dan. Nije lako, ali dobro, borimo se. Nema predaje“.
Kad se tako na prečac uđe, logično je da su izazovi specifični.
“Sve se izdešavalo vrlo brzo. Krenuli smo atipičnim putem, jer svi klubovi sada već imaju dovedenih 10 ili 15 pojačanja, to je neminovno na ovom prostoru zbog odliva fudbalera. Ja sam malo pažljiv, jer sa ovim našim budžetom ne smemo da pravimo velike greške. Obazriv sam, polako popunjavamo ekipu. I sa nekim strancima, odavde fudbalerima iz regiona. Mislim da ćemo popuniti tim do početka prvenstva“, kaže Ognjenović dodajući da bi u Rudar uskoro trebalo da stignu fudbaleri iz Hrvatske, Srbije, pa i Španije.
Ostali su, dakle, lični kontakti iz perioda u Realu?
“Da iskoristimo i to malo što imamo“, smeje se Ognjenović zagonentno.
VOLIM AGRESIVAN FUDBAL, MOBILNE EKIPE
U ozbiljnijem tonu, sve te priče o mandatu u Zvezdi i Realu je, ističe više puta, ostavio iza sebe. Ionako nekadašnje velike majstore bije glas da retko uspevaju kao treneri, jer ne mogu da shvate da igrači sa kojima rade ne mogu da ostvare ono što su zamislili.
“Najiskrenije, tako sam odlučio u trenutku kad sam rešio da budem trener, čak sam bio rigorozan prema sebi, nisam želeo nikakve klasične fudbalske demonstracije da pokazujem igračima. Svi mi moramo da zatvorimo tu knjigu kad počnemo da se bavimo ovim novim poslom. Naš igrački deo i trenerski posao su dve totalno različite stvari. Tu sam knjigu zatvorio“.
No, nije baš saglasan da je velika karijera otežavajući faktor.
“Često se kod nas pominje da priča da to što si bio veliki igrač ne mora da znači da si veliki trener. Ali lepše je i učtivije reći: to što si bio neki igrač može da ti pomogne, ali ne znači da ćeš biti veliki trener. Ima stvari koje mogu da ti pomognu, jer si proživeo kroz karijeru. Kao da si radio u nekoj ustanovi, pa sutra napredovao, znaš kako neke stvario funkcionišu. Tako i nama rad sa nekim ozbiljnijim trenerima može da pomogne za nijansu. Ali nismo naravno predodređeni da budemo veliki treneri“.
.jpg.webp)
A, kakav je Perica Ognjenović kao trener?
“Svaki trener ima nešto svoje. Kakav sam ja trener pokazaće vreme, realno. Trudim se da unesem nešto svoje, kako ja vidim fudbal. U skladu sa edukacijom koju sam imao. Dosta sam vremena potrošio na to. Dosta sam putovao u inostranstvo. Bio sam u Groningenu, u Francuskoj u par klubova. Na više strana da upoznam neke različite stvari. Naravno u Metalistu. Gledao sam fudbal iz više uglova, svaki region nosi nešto svoje“.
Dobro, kakav bi bar fudbal voleo da vidi od Rudara?
“Igrači naravno diktiraju fudbal. Svi bismo voleli da igramo kao Barselona, ali ne možemo. Probaćemo sa nekim agresivnijim fudbalom koji ja volim. E sad, treba malo vremena za to, ali verujem u koncpet rada, da ćemo napraviti jednu mobilnu, dosta bržu ekipu, koja bi trebalo da bude neko osveženje. Da ne obećavam sada previše. Želje su jedno, a mogućnosti sasvim drugo“.
I MI SMO ZA PELEA I MARADONU MISLILI DA NE BI TO MOGLI U NAŠE VREME
Naravno da toga neće biti u Prijedoru, ali kada pričamo o “uzorima“ ili bar trenerima od kojih Ognjenović voli da krade zanat...
“Volim od svakoga ponešto. Ima tu mnogo trenera, neću ništa novo reći, poput Roberta De Zerbija, ima lep sistem rada koji mi se sviđa, kako mu igra tim. Julijan Nagelsman naravno, još kad je počinjao da radi. Mi svi treneri smo mnoge neke situacione stvari učili od Marsela Bijelse. On ima fenomenalne stvari za formiranje igrača. Da ne spominjem Gvardiolu, Ćabija Alonsa. Pomenuo sam ove koji su najbliži mom karakteru“.
Uglavnom dakle novija imena, jer fudbal se mnogo promenio od vremena kada je Ognjenović zalamao kičme rivalima.
“Fudbal se menjao i dok smo mi igrali. Krenuli smo sa vraćanjem lopte golmanu u ruke, pa smo došli do linije od četiri, pa kad smo završavali karijeru već smo zakačili ovaj moderni fudbal. Fudbal ide svojim putem. I nova pravila diktiraju neke nove stvari. Svaka godine ti donese novu izmenu. Broj izmena recimo. Pa se pojavio i VAR i on menja neke stvari u trenažnom procesu. Ako hoćeš da radiš ozbiljno moraš to da pratiš“.
Konkretno, šta je to VAR promenio?
“Zaustavlja ritam utakmice. Utakmica se stopira i na po 10 minuta, je l tako? To negde diktira promene u trenažnom procesu. Nekad su treneri spremali ekipu da u kontinuitetu drži 90 minuta ozbiljno visokog ritma, pa su te ekipe žargonski rečeno lomile protivnike. Sad su u tom smislu mnoge stvari otežane. Taman ti recimo počneš da pokazuješ da si fizički spremniji – bam. Prekine te VAR. Rival se odmori. Taj broj izmena takođe... Sa jednom ili dve nekad nisu mogao mnogo da promeniš. Sad osvežiš maltene pola tima. Sve to utiče na fudbal“.
Jasno, najveća razlika u odnosu na fudbal s kraja prošlog veka jeste u brzini, mada...
“Brzina se uvek tražila u fudbalu. Samo je način igre bio drugačiji. Dakle, da, fizika igra značajnu ulogu, ali nije sve. I dalje mislim da smisao igrača umnogome diktira kvalitet tima. Mora da postoji jedan poželjan miks. Ne možeš sve brzinom da dobiješ. Ako imaš limitiranog igrača, u smislu razmišljanja, brzine donošenja odluka, nije dovoljna samo hitrina“.
Nema više ni mnogo majstora kakve smo nekad voleli. Ali ima li majstorstva?
“Svaka era donosi drugi vid majstorstva. Mi smo nekad gledali Maradonu i Pelea, pa su nam i tada ti snimci delovali... Ono: Jao, to se tad tako igralo, u naše vreme on ne bi imao šanse. Isto tako sada mlađi pričaju o mom vremenu, verovatno će neka nova generacija da priča za ovu sadašnju. To su sukobi vremena. Majstorstva danas su rešavanja komplikovanih situacija. Postoje razne vrste, od majstorstva u poslednjoj liniji, do majstorstva u napadu. Ranije se uglavnom kod majstorstva svodilo samo na desetku ili osmicu. Sad se to prenelo na ceo tim. Fudbal se pretvorio u formacijske stvari. Postoje timovi, poput PSŽ-a sada... kad bismo tražili pozicije njihovim igračima verovatno bismo se izgubili u analizi. Fudbal se mnogo promenio. Treneri napreduju. Sve ide na gore“.
S PONOSOM KAŽEM: DETE SAM PROSVETNIH RADNIKA
Promenio se i način komunikacije. Nekadašnji autoriteti danas ne bi verovatno prolazili sa istim metodama? Tog se bar dela Ognjenović ne plaši.
“Ja sam, s ponosom kažem, dete prosvetnih radnika. Tako da mi edukacija i komunikacija sa mladim ljudima nisu strane. Za sad ne osećam tezgobu u tome. Koliko to kvalitetno radim, to će rezultat da pokaže. Svako ima sistem radu, tu pedagošku stranu. Ja se trudim da momcima prenesem neku smirenost koju su meni prenosili neki od najvećih treneria koji su radili sa mnom. Visente Del Boske recimo. Uvek učiš od najboljih. Imao sam dosta dobrih, ali Del Boske je oličenje smirenosti, znanja, rezultata na kraju. A tu su naravno i naši ljudi koji su radili u stvarno teškim uslovima, od Ljupka Petrovića, Miše Kosanovića, Pižona... Svako je imao svoj kvalitet“.
Šta Perica Ognjenović ne bi oprostio igraču?
“Ne volim kad mi igrač nije koncetrisan na rad. Tih sat ili sat i po na terenu hoću totalno pažnju, predanost radu. Zaboravljanje, odsusnost... Ne da ne bih opriostio, ali volim da igračima prenesem to da moraju budu kompletno u tome što rade“.
I na kraju, ako je nekad iz Smederevske Palanke krenuo na fudbalski put i preko Zvezde stigao do Reala gde danas sebe vidi za pet ili 10 godina?
“Pa, Real, gde ću drugo, a-ha-ha. Šalim se naravno. Iako mi iz sveta fudbala to uvek pričamo, stvarno moraš da gledaš samo trenutak u kome se nalaziš. Šta će da se otvori, to je neredivdivo. Izazova se ne bojim, hoću da rastem kao trener kao što sam rastao kao igrač. A za šta će to biti dovoljno? To niko ne zna“, smireno završava Ognjenović.
tagovi
Obaveštavaj me

