(AFP)
(AFP)

PRELAZZI: Čovek koji je preživeo Džordža Besta

Vreme čitanja: 5min | ned. 18.08.24. | 09:22

I bio mu najbolji prijatelj, nadživeo ga i – preživeo

Poneki se sporedni junak izbori za svoje mesto pod suncem. Dobije film i knjigu, možda i seriju od šest epizoda sa pristojno poznatim glumcima, pa ljudi saznaju za njega, pa bude skoro jednako važan kao heroj.

Ali, većina najboljih prijatelja i vernih pratilaca tih velikih imena zapravo provede život u debeloj senci koju ovi bacaju svuda oko sebe; u najboljem slučaju, u čitanke ili novinske tekstove doći će samo zato što su bili blizu nečemu magičnom.

Izabrane vesti

Tomi Kasidi bio je toliko blizu da je mogao svakog dana da omiriše slavu.

Tuđu slavu, naravno.

A slava je bila tolika da se probijala čak i kroz alkoholna isparenja.

Njih biste, naravno, prvo osetili.

Bilo je toliko noći, sećaće se sve dok je mogao da se seća – kao i brojne stare fudbalere, i njega će pod svoje uzeti Alchajmerova bolest, koja ne haje za to kako se zovete i šta ste i s kim ste radili – bilo je toliko noći čije će tajne zauvek poneti sa sobom.

Jer je to ono što dobri prijatelji rade.

A Džordž Best, jer on je bio taj heroj – ili antiheroj, makar za sebe? – nije imao mnogo prijatelja u životu, makar ne onih koji bi to ostali i kada je žurka prestala.

Tomi Kasidi bio je jedan od retkih.

Iz istog grada, Belfasta koji nikada nije mirovao, četiri godine mlađi, ali jednako duge kose i dubokih zalizaka kakvi su se nosili sedamdesetih godina prošlog veka, Kasidi je bio uz Džordža Besta kada je ovaj bio najslobodniji i najponosniji – u zelenoj opremi Severne Irske.

Nikada nisu zajedno igrali za klub, jer će Kasidi čitavu osmu deceniju 21. stoleća provesti u crno-belom dresu Njukasla, a Džordž je već tada, gonjen svojim demonima, postao vagabund, ali kad bi igrala Severna Irska... Oh, pa tu je bilo svega.

Svega, sem zdrave jetre, valjda...

I mada će na tribinama Sent Džejms parka biti i dalje matoraca koji će se sećati tima što je stigao do finala FA kupa 1974. i stradao 0:3 od Šenklijevog Liverpula – bio je to poslednji meč i poslednji trofej Bila Šenklija, koji će mesec–dva kasnije naprasno doneti odluku da napušta Enfild – tima u kojem su bili Malkolm Makdonald, Teri Mekdermot i Bobi Monkur, i mada će dati jedan čudesan gol Sanderlendu zbog kojeg će, po sosptvenoj proceni, do kraja života dobiti 40.000 besplatnih pinti piva od navijača, i mada će sa odlaskom severnoirskog fudbala u evropski zapećak sve jače sijati generacija što je savladala Španiju na njenom terenu na Mundijalu 1982, gde će upisati poslednji nastup u zelenom dresu, Tomi Kasidi zauvek će ostati "onaj Bestov ortak".

Dobro, nije kao da je bilo teško. Biti cimer Džordža Besta, i to u trenutku kada je ludilo Najvećeg – po sopstvenim merilima, a ona su nekada jedino bitna – odavno bilo uznapredovalo, značilo je to biti pomalo besmrtan.

Makar do mamurluka narednog jutra.

Kad smo kod mamurluka, Tomi Kasidi se sve do tog okrutnog Švabe koji će mu pomutiti pamet dobro sećao gde je popio svoje prvo pivo, i ko mu ga je kupio. Restoran Aberkorn, Kasl lejn, Belfast, tokom kabarea koji se pretvorio u privatni ples za najtalentovanijeg fudbalera kojeg će Smaragdno ostrvo ikada videti.

Svega nekoliko godina nakon te noći, kada su Nevolje uveliko počele, kada je život bio jeftin, kada se gledalo koju pesmu pevaš i u koju se boju oblačiš, dve mlade žene stradaće u restoranu Aberkorn u eksploziji postavljene bombe, koja će povrediti još 130 ljudi. Bilo je to nešto što čak ni Džordž Best nije mogao da smiri.

Tomi Kasidi nije bio cvećka, ili je makar manje pričao o svojim podvizima i o magičnoj prašini koja bi neumitno pala i na njega. Ali novinari koji bi bili dovoljno strpljivi, koji bi bili voljni da saslušaju Tomija kako priča o svom prijatelju u superlativima – ispod svog tog glamura i svih tih eskcentričnosti, pričao je, krio se momak koji bi uvek bio tu, voljan da, hm, deli malo svog statusa i uticaja – dobili bi poneku anegdotu.

Kao kada su leteli avionom na neku utakmicu u Portugal i Džordž Best je startovao svaku – ali SVAKU – stjuardesu i svaka mu je dala broj telefona. I nije baš svaka, ali jesu njih tri, svaka u razmaku od sat i po-dva, došle te noći u hotelsku sobu.

A dok je Džordž bio u poslu, zazvonio je telefon i Tomi Kasidi se javio. S druge strane žice bila je aktuelna Mis sveta, pitala je kada je Best slobodan, htela bi da navrati...

Kao kada su išli u Moskvu i KGB ih je pratio u stopu, i svi su se plašili šta će se desiti ako Džordž Best kaže nekoj Ruskinji nešto što ne bi trebalo. A on je bio, stara baraba, finiji nego ikada, i samo je prošetao gradom, toliko da su brkajlije iz KGB-a hteli da ga časte vodkom za dobro vladanje...

Poslednji put sreli su se na Kipru, osamdesetih, i tada mu je Džordž rekao da je shvatio da će biti alkoholičar zauvek i da će od toga umreti; Tomi Kasidi, bivši vezista kultne Njukaslove ekipe – mada je to nekada pleonazam – nadživeće svog velikog prijatelja skoro dvadeset godina, mada će se sve slabije sećati onoga što je bilo.

Ili bi bilo bolje reći da je "preživeo" svog velikog prijatelja?

Na kraju je, ne računajući retke na severu Engleske i retke na severu Irske koji su nešto i načuli, doživeo sudbinu svih sporednih junaka, svih "sajdkika" velikih imena, svih slučajnih ili namernih pratilaca onih o čijim su se životima ispredale bajke.

Bio je skoro pa zaboravljen – eto bolne simbolike sa tom demencijom – a vest o tome da je 2. avgusta 2024. otišao, čak i sada kada ne možemo da živimo od informacija, objavljena je sa skoro nedelju dana zakašnjenja.

I u svakom je, možda bi se to obojici svidelo, sada kada piju još jedno svoje prvo pivo u nekom drugom Belfastu, u maltene svakom je naslovu bio opisan kao "prijatelj Džordža Besta".

Autor je urednik Nedeljnika i kolumnista Mozzart Sporta


tagovi

PrelazziMarko PrelevićNjukasl

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara