(©Mozzart Sport)
(©Mozzart Sport)

Njegovo navijačko veličanstvo – Škot

Vreme čitanja: 12min | pet. 19.06.26. | 10:06

“No Scotland, no party…”

Razne ideje su mi je prolazile kroz glavu za naslov, ni u jednu nisam bio ubeđen i vratio sam se onoj prvoj. Pitao sam Škota pored mene, dok smo gledali Meksiko – Južna Koreja u hotelskom baru, kako mu zvuči naslov:
Odlično. Dao nam je slobodan dan.

Ko?
Kralj Čarls. Igrali smo protiv Haitija u dva po podne u nedelju i častio je Škotsku slobodnim danom u ponedeljak. Tako da ti ide uz naslov. A produžili su nam i dozvole da pijemo”, kaže riđokosi, bradati Pol.

Izabrane vesti

Šta to znači?
Pa radno vreme pabova. Za dane utakmica su produžili radno vreme do četiri, pet ujutro.

Kraljevsko veličanstvo stadionskih kaskada – Škoti!

Takvog plemstva u navijačkom svetu nema nigde. I ne kažemo to zbog Čarlsove milostinje ili zbog nekih snobovskih manira, već zbog dela koja pripadaju samom vrhu navijačke kulture. Bezgrešni vernici. Tako bi ih nekako opisao. Jer vernika ima bučnih i glasnih, a grešnijih i gorih od crnog đavola.

Škoti su to u onom najčistijem mogućem smislu. Ljudi koji istinski i iskreno vole. Svoju reprezentaciju i svoje klubove. Svoj nacionalni identitet i kult koji se prenosi i uzdiže sa kolena na koleno. Što je teže, on je jači. Ne treba im čak ni državnost da bi ceo svet znao ko su i šta su.

Dovoljno je da imaju sportsku suverenost kojom će pronositi baklju nacionalnog ponosa. I nikada neće dozvoliti da se ugasi. Nekada su bili marka u fudbalu i redovan učesnik svetskih prvenstava, imali ozbiljne igrače i generacije, vezali pet mundijalskih učešća 70-ih i 80-ih kada nije baš svako mogao da se nađe na najvećoj smotri velikog fudbala. Da im je neko rekao da će nakon ’98 u Francuskoj čekati skoro tri decenije na mundijalsko učešće…

Nije ih duže od 20 godina bilo nigde. Ni na jednom velikom takmičenju. Nisu imali ni igrača, ni generacija. I nisu odustali. Verovali su i patili. Mnogo više tugovali nego što su slavili. I nije ih slomilo.

00.00: (5,20) Škotska (3,60) Maroko (1,80)

Navijač Škotske u fudbalu je aristokratija kojoj treba težiti u istinskom rodoljublju, patriotizmu i svim tim nacionalnim busanjima. Škot se dokazuje delima. Legenda o Vilijamu Volasu, koga je odigrao Mel Gibson u “Hrabrom srcu”, samo je mit koji istorijske činjenice ne potkrepljuju, ali se danas oslikava u prosečnom navijaču reprezentacije Škotske.

Otkako su na beogradskoj Marakani dobili penal-lutriju i otišli na Evropsko prvenstvo, Škotima je svanulo. Igrali su još jedno EP i onda, u meču za pamćenje, izbacili Dansku, koja je navikla da se kroz kvalifikacije prošeta. Pogotovo protiv slabijih od sebe.
Bili smo i u Francuskoj na Svetskom prvenstvu '98. Nakon toga, kroz sve ove godine, naravno da smo se lomili i da nismo verovali. Ali nismo odustali. Prošle su četiri, osam, pa 12 godina... Na tom putu bilo je toliko razočaranja i slomljenih srca. I konačno smo uspeli. Tu smo. Utakmica protiv Danske i prolaz dalje bili su iznad svih očekivanja. Videli smo tri najbolja gola koja je Škotska ikad postigla. U jednoj utakmici! Prvi gol je bio čisto savršenstvo, a onda su usledila još dva čuda. Još smo u neverici da smo na takav način došli ovde”, kaže nam jedan iz ekipe starijih momaka u jednom od mnogobrojnih pabova u Bostonu koje su Škoti okupirali ovih dana.

Nisam mu zapamtio ime, kao ni mnogima od njih, jer teško ih je razumeti i uhvatiti tu frekvenciju engleskog. Ako je to uopšte engleski… Da li se zove Dejv ili Kreg, Rod ili Bob, to je teško uhvatiti bez neprijatnog pitanja da ponove. Ali da su svi, bez izuzetka, raspoloženi da podele sreću, entuzijazam i da pričaju – to je zicer. I da su svi tako prijatni, ljubazni, veseli… Kako sa toliko kiše tamo ljudi mogu da budu ovako srećni?! Da li je fudbal stvarno tolika droga da one koji bi trebalo da su utučeni može da digne na takav nivo ekstaze?

Pričati sa Škotima juče u Bostonu bio je najlakši mogući posao na svetu. Em što ih je toliko i vidite ih gde god pogledate, em što su takvi kakvi su. Procene su da ih trenutno u ovom američkom gradu evropskog duha ima oko 60.000. Ne računaju se tu Amerikanci koji su poreklom Škoti, ili Irci čija zajednica u Bostonu je ogromna i jedva su dočekali braću sa Ostrva.

Između staklenih solitera i očuvanih zgrada od crvene cigle koje se nekim čudom savršeno uklapaju, danas je pištalo od pozitivne energije kao da ceo grad svira gajde. Bilo je i njih, ali mnogo više onih koji su trošili samo glasne žice i dlanove…
Za mene i moja dva sina, platio sam oko 40.000 funti za ceo paket grupne faze. To znači transport, smeštaj i ulaznice za utakmice. To mi je bila životna ušteđevina, žena nije htela s nama i obećali smo joj neko skupo putovanje u budućnosti. Preskupo i za nas iz Britanije. Ali šta da radim? Imao sam 14 godina kada smo igrali u Francuskoj, nisam bio tamo, a prošlo je 28 godina i ko zna koliko može još da prođe do našeg sledećeg Mundijala? Morali smo ovo da vidimo i doživimo”, kaže mi Kevin i, gledajući u telefon, ispravlja se pokazujući mi mejl na kojem konačni račun iznosi 38.000 funti.

On je imao sreće da dođe do karata. Na hiljade Škota nije… I nisu imali ni najmanju dilemu da li da potroše sve što imaju, čak se i zaduže i zapute se preko Atlantika.
Nemam ulaznice još, ali nadam se da ću ih nabaviti”, kaže Kiran, koji dolazi iz Dandija i navija za istoimeni klub.

Koliko se kreću cene karata trenutno?
Varira dosta. Trenutno su preko 2.000 dolara, ali nadam se da će sutra doći do blagog pada cena na tržištu i da će malo pojeftiniti, pa ćemo videti šta će da bude.

Kiran sa drugarima čeka u podugačkom redu za Dabliner, pab u centru Bostona koji je ovih dana postao neka vrsta škotskog svetilišta. Inače je grad prepun pabova, ali u ovom je najbolja zabava. Mislio sam da će biti lako ugurati se unutra i napraviti razgovore, fotke i videe sa Škotima, ali sam ostao u šoku kada sam video red. Kao u Beogradu 90-ih…

Kiran kaže da je tu već dva sata, ali je baš blizu vrata i očekuje da brzo uđe. Obezbeđenje savršeno radi posao i nema šanse da se umuvaš. Osim ako ne naletiš na Poljaka na vratima koji, uz pozdrave Srbiji, digne rampu…

I tamo sam se opet našao sa Kiranom, koji je ušao pošteno.
Pa dobro, Škoti se većinu vremena kroz istoriju i jesu mučili, pa zašto bi bilo drugačije u fudbalu. Ovo je sada već treći uzastopni veliki turnir na koji smo uspeli da se kvalifikujemo. Zato volimo da mislimo kako konstantno napredujemo, razvijamo se i gradimo nešto ozbiljnije na duže staze. Jedan bod iz sutrašnje utakmice bi trebalo da nam bude dovoljan da prođemo u sledeću rundu. I to po prvi put u našoj istoriji. Ako se to stvarno desi, Boston će se verovatno srušiti jer ćemo okupirati ceo grad.

Niste razmaženi i umišljeni kao Englezi?
Ne, ne, ne. Kod nas apsolutno ne postoji taj osećaj više vrednosti ili da nam nešto po pravu pripada. Veoma smo pragmatični i realni kada je u pitanju naš fudbalski nivo i kvalitet. Svesni smo gde nam je mesto. Tako da je za nas sve preko grupe čist bonus.”

Dok sam stajao ispred Dablinera, snimao sam ih čežljivo kako uživaju i pevaju. Imaju zaraznu pesmu „No Scotland, no Party” sa melodijom čuvene Maradonine „La Mano de Dios”. I jedan lik unutra baš nosi Maradoninu „desetku” uz škotski kilt.
I fucking hate them so much”, objašnjava Dejv iz Edinburga, koji inače navija za Ros Kaunti, i dodaje:
Nadobudni su, lišeni realnosti i pevali su neke baš ružne pesme za nas juče u Dalasu”.

Eto odgovora zašto baš taj dres u „milion” škotskih.

Dejv je dovoljno pijan da uskoro očekujem da se prevrne i da, ono kao buba na leđima, maše sa sve četiri uvis. Većina ih je pod gasom, ali sve pršti od dobre energije. Tu je i lik koji malo svira violinu, malo gajde i dodatno potpaljuje. Iznenađujući je broj žena u navijačkom korpusu Škota. I, pride, domaćih gospođica i gospođa koje su oduševljene muškarcima u suknjama i guraju se da uđu u pab i provode se sa nijma. Veseli Škoti su turiistički atrakcija Bostona. Unutra se čak i razmenjuju dresovi na muško-ženskim relacijama, uz opšte oduševljenje kada je devojka skinula svoj.

Dabliner je samo epicentar škotske poplave širom centra grada. Ako neki američki grad ima pabova, onda je to Boston. Ako je neko mogao i taj broj pabova da učini minornim, onda su to Škoti. Da li u šali ili zbilji, ali stalno pričaju kako će Amerikancima popiti svo pivo koje im je najgore na svetu. Nijednom baru ne može da se priđe, svugde su redovi i svi u tim redovima su toliko pozitivni da ih boli uvo da li čekaju sat, dva ili 15 minuta. Jer, svuda okolo je žurka.

Grupa momaka od 23-24 godine u kiltovima dobacuje nešto prolaznicama koje im kažu da su iz Salvadora i ostaju sa njima da se druže. Ubrzo im se pridružuju Meksikanke, Škoti su apsolutni ljubimci Bostona i Bostonki. Jedan iz te grupe skače kao oparen kada je čuo da sam iz Srbije i odmah vadi telefon da mi nešto pokaže:
Zvezda! Bio sam na stadionu Rajko Mitić. Čekaj… Vidi ovo.”

Otkud ti na Zvezdinoj utakmici?
Gledali smo Zvezdu protiv Radničkog. Završilo se 3:2 za Zvezdu, a nakon meča smo svi zajedno produžili u jedan tehno klub.

Ali zašto baš Crvena zvezda?
Zato što Crvena zvezda ima najbolju navijačku bazu u Evropi. To je prosto činjenica”, kaže Džek dok drugari pokušavaju da mu zavrnu kilt.
Ozbiljno ti kažem. Kada igraju Crvena zvezda i Partizan, to je najbolja navijačka atmosfera u celoj Evropi. Mi u Škotskoj imamo Glazgov, rivalstvo između Seltika i Rendžersa, a u Srbiji su to očigledno Zvezda i Partizan. Za nas iz Škotske je ogromno zadovoljstvo da gledamo tako neverovatnu utakmicu u tako sjajnom gradu. Srpski narod je apsolutno fantastičan i predivan domaćin”, uz „hvala brate” završava Džek, koji inače navija za Falkirk.

Najfascinantniji su mi ljudi koji nemaju nijednu ulaznicu za Mundijal. Ta bezbrižnost i pozitiva što su samo tu… I potrošili su brdo para da budu „samo tu”. Ali to nečije „samo” je njima sve. Mogu da zamislim šta će da bude tek na dan utakmice.

Tu se nadvija samo jedna opasnost. Englezi.
Već pristižu polako... Sledeću utakmicu igraju ovde. Ne znam kako je FIFA tako glup raspored napravila i da li tamo neko prati fudbal ponekad. Mi smo pokazali ko smo, ali očekujem da će oni pokušati da isprovociraju neku frku i da im nećemo ostati dužni. Svašta ružno su pevali o nama u Dalasu. Žao mi je samo zbog ljudi u Bostonu koji misle da su svi navijači kao škotski, a videće da nisu kada ovi dođu”, kaže Gevin iz Glazgova.

*******

Jedan gol menja sve! ⚽Zaokruži 3+ u prvih 10 minuta! ⏱️

*******

Pirka vetar sa Atlantika, ali njih je dobro ugrejalo i ništa ne osećaju. Danas su usred okupljanja imali prolom oblaka i pljusak koji je trajao satak vremena. Što reče jedan od njih.
Amerikanci su baš sve učinili da se osetimo kao kod kuće”.

Koliko god su dobro raspoloženi, nisu euforični što se fudbala tiče. Većina ih strahuje da će izgubiti i od Maroka, i od Brazila i da će ispasti. Nadaju se bodu protiv Maroka i prolazu… Za ceo Mundijal bi taj bod bio veliki pošto su Škoti do sada bez premca njegov nalepši navijački začin. I valjalo bi da se što duže zadrže ovde. Pre koji dan ih je oko 3.000 otišlo na bejzbol utakmicu MLS lige i tamo navijanjem i pevanjem zapanjilo domaćine. Ko zna šta bi još smilislili ako se duže zadrže. Ne daj bože, mogli bi Amerikance da nauče da navijaju.

Noč je uveliko pala, pevaju Džonu Mekginu kako je bolji od Zidana, sve više lokalaca im se prdružuje u ludoj žurci. Pesma sa početka stavrno ima smisla. No Scotland, no party. 


tagovi

Mundijal 2026Reprezentacija Škotske

Sledeća vest