
Idealnih 11 Saleta Jankovića: Birao sam one što imaju veći značaj od čisto igračkog i fudbalskog
Vreme čitanja: 17min | pet. 20.06.25. | 08:10
"Zvezda i Partizan leže na nasleđu. Možemo mi sad da se oslanjamo na 15 Šerifa Endijajea, ali to nije naš DNK. I doći će vreme kad će klub ponovo morati da se vrati korenima"...
Na prvi segment velike ankete Mozzart Sporta povodom 80. rođendana Crvene zvezde i Partizana stavljena je tačka. Novinari su dali svoj sud, izglasali idealnih 11, pa su sada, kako je i najavljeno, na redu bivši asovi i funkcioneri - njih 160 ukupno, po 80 sa obe strane. Simbolika. Narednih nedelja imaćete priliku da vidite kako su birala neka od najvećih imena beogradskih velikana, kao i njihova obrazloženja.
Podsetimo, pošto i druga ’etapa’ bude završena, pošto saberemo glasove i dobijemo još jedan Zlatni tim, sledi vrhunac cele priče - glasanje publike putem ankete na našem portalu. Pre toga, baza fudbalera biće sužena na osnovu glasova struke, a igrači klasifikovani po pozicijama. Kao neka vrsta predigre, biće organizovan i izbor idealnih 11 večitih rivala u 21. veku.
Izabrane vesti
Nije napravio veliku karijeru, igračke epolete nisu mu nakrcane ‘čvarcima’ što bi garantovali zvanje fudbalskog asa, ali zahvaljujući vernosti i ljubavi prema Crvenoj zvezdi, erudiciji, te izvanrednom poznavanju klupske istorije - kakvim malo ko može da se pohvali među bivšim fudbalerima i trenerima - Aleksandar Janković (53) morao je da se nađe među učesnicima velike ankete Mozzart Sporta.
Član Crvene zvezde postao je 1980, kada mu je bilo svega osam godina. Prošao sve selekcije crveno-belih, bio kapiten omladinskog sastava, kucao na vrata prvog tima, no pravu šansu nije dočekao. Imao je tu nesreću da se stupanje na scenu njegove generacije poklopi s periodom formiranja jedne od najmoćnijih ekipa na ovim prostorima, onom što će 1991. pokoriti Evropu i svet.
"Dospeo sam baš u nezgodno vreme za prvi tim. Realno gledano, nisam mogao da prođem, pošto je to bila ona najbolja generacija. S druge strane, imao sam veliku čast da radim i živim sa njima godinu dana, da prođem pripreme u tom ciklusu kada se jurio evropski tron”, ispričao je Janković u jednom intervjuu pre skoro dve decenije.
Konkurenti za mesto u timu bili su mu Robert Prosinečki i Vlada Stošić, a ozbiljan balast predstavljalo je i prezime...
"Sigurno bih prošao bolje kao igrač da nisam sin poznatog novinara Bobija Jankovića. Pratilo me očevo ime, njegov status. Dugo sam se borio da tu etiketu skinem. Bilo je teško, jer su ljudi bili i tada, kao što su i sada, sujetni u ovom poslu”.

Tako je Sale Janković sreću (i sopstveno dokazivanje) neko vreme tražio daleko od kuće - čak u Australiji, potom igrao u nižerazrednim francuskim klubovima, ‘dobacio’ i do Amerike, da bi u 28. godini rešio da se posveti trenerskom poslu.
Ispostavilo se da je sudbonosni susret doživeo još 1994, dok je nastupao za Po, koji je sa klupe predvodio Slavoljub Muslin. Kada je prvi put preuzeo crveno-bele, 2000. godine, Muslin ga je pozvao da mu bude pomoćnik.
Dva puta je Janković i samostalno vodio najpopularniji srpski klub; u Belgiji sedeo na klupi Standarda iz Liježa, Mehelena i Lokerena; bio selektor mlade reprezentacije Srbije.
Poslednji posao imao je u Kini, takođe kao selektor.
Aleksandar Saša Janković pružio nam jedno od najiscrpnijih i najzanimljivijih obrazloženja idealnih 11 Crvene zvezde i Partizana.
A kada je u pitanju sam princip izbora, ovako je objasnio:
”Imam ovde i one koji su osnivali klubove i one koji su igrali na početku i one koji su pravili najveće uspehe i one koji to nastavljaju… To su sve neki čuvari klupskog DNK. Zato hoću da napomenem njihovu bitnost za klub. Kako za Zvezdu, tako i za Partizan. Bilo je na hiljade dobrih igrača, biće ih i dalje, ali ovi koje sam stavio u idealne ekipe imaju veći značaj od strogo igračkog i fudbalskog”.

Kako su glasali svi prethodni učesnici velike ankete
Mozzart Sporta možete da pronađete OVDE.
Pošto je sastavljanje Zvezdinog tima išlo nešto teže - pre svega zbog emocija i težnje da ne napravi grešku - u ovom slučaju džentlmenska prednost ide crno-belima.
Oko golmana i odbrane Partizana iskusni stručnjak nije imao naročitih dilema.
”U principu, ovde su mi sve sigurice. Na desnom beku Jusufi, kao čovek koji je obeležio jednu epohu. Igrao u Partizanovo najznačajnije vreme, a kasnije bio i trener Partizana. Tada je učestvovao u stvaranju i lansiranju velike grupe igrača iz njihovog pogona što je mnogo važno. On je neka vrsta prenosioca poruke ako gledamo celu istoriju. Vasović osim što je igrao, dao gol u finalu Kupa šampiona i bio trener, kasnije je reprezentovao klub na nekom višem nivou. Bio je kapiten Ajaksa, što su velike reference. On na taj način postavlja temelj Partizana van granica zemlje. U to vreme mnogo važna stvara i mnogo teže za postizanje nego danas”.
“Idemo dalje... Zebec kao jedna od njihovih ikona iz onog prvog talasa i čovek koji je kultna ličnost u istoriji jugoslovenskog fudbala. Igrao na više mesta u timu i jedan je od retkih koji bi mogao da igra i u današnjem fudbalu, zbog brzine i fudbalske inteligencije. Stavio sam ga pozadi jer je to realno u ovoj konstalaciji, zbog velike konkurencije”.
“I levo ide Klinčarski. Pamtim ga kao dete. Kao nekog ko tutnji. I on je bio ofanzivniji. Jedan od tih prenosilaca klupskog DNK, borbenog duha i poruka koja se šalje mladima. Amblematičan fudbaler koji je dugo igrao. Služio je kao model klincima koji ulaze u prvi tim u smislu ponašanja i odnosa prema klubu. I kasnije kao trener u omladinskom pogonu. Uvek u senci, ali uvek je bio tu. Oni su možda najdeficitiraniji na toj poziciji levog beka i drago mi je da baš njega stavljam tu, jer mislim da treba da bude u idealnoj ekipi Partizana”.
Čajkovski je ovde jedini defanzivno orijentisan vezista. Uz njega su Mijatović, Sale Ilić i Moca Vukotić.
”Čajkovski kao profil ličnosti i kao fudbalski profil koji postoji u današnjem fudbalu. Taj neki Nađ, Duljaj, Gatuzo... To je otprilike nešto što se kroz istoriju ponavlja i traži. Čik je “role model” ponašanja i igranja na osnovu kojeg se kasnije mogu napraviti novi igrači. Kasnije je to njegova karijera u Nemačkoj potvrdila”.
“Sašu Ilića sam morao da stavim kao čoveka sa najvećim brojem utakmica u istoriji kluba i kao nekog ko je dobar deo života posvetio Partizanu. I on je isto model i neko ko će u perspektivi sigurno biti u prilici da taj svoj parametar spušta u Partizan. Pre ili kasnije on će ponovo doći tamo. Mislim da je značajna figura, jer se u 21. veku opredelio za vernost, što je poseban kvalitet”.
“Mnogo mi je žao što Miloš Milutinović ostaje van, to je svojevrsni greh, jer ovde mora da bude Moca. Isto tako, ne mogu bez Peđe Mijatovića. On se uklapa u ono što je Vasović postavio kao standard. Samo nekih 30 godina kasnije. Prenošenje poruke i utvrđivanje klupskog identiteta van granice zemlje. Mijatović je to radio sa Real Madridom. On je nosio zastavu Partizana igrajući za Real, a to je mnogo bitno u smislu kreiranja i održavanja identiteta kluba. Nije Partizan imao toliko igrača koji su proneli slavu kluba na najvišem nivou”.
“Primetićete kako između DNK kluba i pronošenja slave kluba napolju povlačim paralelne linije koje ustvari čine klub velikim”...
Mlađi Peđu pamte više kao napadača, ‘lažnu devetku’ ili čak kao najisturenijeg. Vi ste ga stvaili u vezni red...
“U Osimovom Partizanu nikad nije bio klasična ‘devetka, već pola-pola. Taj drugi špic koji se vrti. On čak nije bio ni ta ‘lažna devetka’, jer se to tada još nije bilo pojavilo. On je imao problem u reprezentaciji, pošto je tu bio Dejo. I onda je morao da ide malo na stranu. On po jednoj strani, Piksi po drugoj strani, a Dejo je bio taj centralni. A gore Savo. Mijat je u toj reprezentativnoj hijerarhiji uvek bio u Dejovoj senci. On je inicijalno počeo kao vezni, a onda se vremenom pomerao ka gore”.
Može li nešto novo da se kaže o Moci?
”Jedan od stubova kluba i utemeljivača Partizanovog DNK. U njegove kopačke je ušao Čava. Oni su napravljeni kao vojni klub, putovali su u šinjelima i uvek je bila vojna disciplina. Zato su uvek ti igrači koji su malo iskakali iz šablona bili posebno voljeni sa njihove strane. Oni su prodavali karte. Mi smo imali Šekija i više tih vic igrača, koji su pripadali narodu. Bilo je spontanije, jer je Zvezda slovila za narodni i studenski klub”.
“E, Moca je bio van tih vojnih šablona. Tip koji je pušio, izlazio, ali je bio enorman talenat. Njegov projektovani naslednik je bio Čava, iza njega Ćira, a onda Saša Ilić. Imaš tu neku nit institucije ‘desetke’. Čak je i Plavi Stevanović bio suptilan igrač i veliki talenat iz njihove škole. Temelj svega toga bio je Moca. Nažalost, on nije imao sreće da igra za reprezentaciju jer je bila prejaka konkurencija. I bilo je manje utakmica. Pa tako danas Mićko Mijailović ima tri puta više nastupa u nacionalnom timu od Moce Vukotića i Duleta Savića zajedno. Druga vremena, drugi uslovi”.
Ostaje nam još napadački tandem, Bobek i Galić...
”Njih dvojica kao dva utemeljivača. Od pravila ponašanja do odnosa prema protivniku, igri, klubu, reprezentaciji... Bobek je njihov najbolji strelac u istoriji, a Galić kao profil modernog špica koji je agresivan, kidiše, gazi… Preteča svih fajterskih špiceva koji su kasnije došli”.
I kako vam deluju crno-beli kad podvučete crtu ispod ovoga što ste odabrali?
“Konfiguracije tima je takva da ima više igrača iz tih starijih generacija, ali to je zato što su kao klub dostigli vrhunac ‘66. I zato mi je bilo bitno da postoji neki niz, da posle one generacije Bobeka i Zebeca postoje neki Vasović i Jusufi, pa onda iza toga ide Moca, pa Klinčarski, Mijat, iza njega ide Saša Ilić. Kroz taj sastav postoji vertikala od osnivanja do današnjeg dana. Naravno, mogu da sastavim još jedan ili dva tima, gde bi bilo mesta za Valoka, Miloša, Prekazija”…
Kako ste se odlučili da Ilješa Špica ‘postavite’ na klupu?
”Imaju Gegića, koji je bio u finalu Kupa šampiona, Mladinića koji im je doneo mnogo, jer bio jedan od tih inovatora, reformatora, vizionara… Tu su i Osim, Tumbaković… I, imaju Ilješa Špica. Njega sam stavio jer se radi o arhitekti te Partizanove škole”.

Da pređemo na Crvenu zvezdu... Golman, štoperski par i dva beka koji se možda i najčešće pominju u dosadašnjem toku ankete: Vladimir Beara, Branko Stanković, Nemanja Vidić, Miodrag Belodedić i Žika Jevtić.
”Beara je ovde kao avangarda i golman koji je bio mačka. Prvo, zbog tog spektakularnog transfera, jednog od prvih velikih u bivšoj Jugoslaviji. Uprkos svim rizicima i posledicama pokazao veliku želju da dođe u Zvezdu, što ga čini još većim. Bio je predstavnik specifičnog golmanskog stila. Posle su došli visoki golmani poput Jašina, Dasajeva, Aleksandra Dike Stojanovića… Beara je najprepoznatljiviji golman u prvoj eri Crveni zvezde. Teška je konkurencija, jer su tu i Mrkušić, Olja Petrović, Dika... Ipak, Beara je za mene broj jedan Kasnije je čak u jednom periodu bio i trener golmana Zvezde”.
“Desni bek Branko Stanković. Deo te prve generacije utemeljivača Crvene zvezde. Nadimak Ambasador je bila sublimacija njegovih ljudskih i karakternih osobina koje su prevazilazile fudbal. I one su kasnije ušle u kriterijum selekcije ljudi za Crvenu zvezdu. Taj stil ponašanja koje su imali on ili Rajko Mitić su model nekog ‘Zvezdinog čoveka’. Ne čak ni Zvezdinog fudbalera, nego baš ‘Zvezdinog čoveka’. Takvi su se ljudi birali. Sa manirima i ponašanjem. Kasnije je Ambasador bio trener Zvezde u dva navrata. Prvo one Pižonove generacije, a posle i Piksijeve. Iz više uglova je doprineo da Zvezda postane to što jeste. Njegova uloga je stvarno neprocenjiva. I dan danas u klubu, u nekim internim komunikacijama, Branko Stanković se navodi kao pojam gospodstva, autoriteta, pomalo čak i isključivosti u zaštiti nekih svojih stavova, ali pre svega u zaštiti nečega što se zvalo Zvezdina škola. Bio je veliki džentlmen i kao igrač“.
Belodedić i Vidić?
”Simbol onoga što nam je nedostajalo da postanemo prvaci Evrope. U daljoj priči ćemo videti velike generacije i igrače koji su kucali na vrata evropskih trofeja, ali su uvek nekako prolazili pored njih, malo im je falilo. Imali smo tu Džajinu generaciju, čuvenu Atinu i poraz od Panatinaikosa u polufinalu. Onda smo imali `79. i finale Kupa UEFA sa Borusijom Menhengladbah. Pa smo imali Keln ‘90, gde smo takođe kucali na vrata velikih stvari. Ta ekipa je praktično cela ostala na okupu, došli su Mile Belodedić i Binić. Belodedić je bio prvi igrač u istoriji Zvezde koji je u klub ušao kao osvajač Kupa Šampiona. On je ponašanjem doneo pelcer za nešto što nam je nedostajalo. Vrhunski igrač sa fudbalskom inteligencijom najbolje desetke, sa ofanzivnim refleksom najboljeg napadača, sa čitanjem igre najboljeg štopera. Osim što je bio prvak Evrope i sjajan fudbaler, bio je i hodajući primer u svemu. Njegovo prisustvo u velikoj meri dovelo je do toga da Zvezda osvoji Kup šampiona”.
“Uz njega ide Vidić. Kao simbol karaktera, mentaliteta, čoveka koji je radom napravio sve. I on je model ponašanja. Kao što je Mijatović model pametnog plana karijere, tako je Vidić potvrda da se ogromnim radom može stići do samog vrha i da na tom vrhu može da se ostane. Mnogi su naši stigli do vrha, ali se tu nisu zadržali. Vidićev put je bio trnovit. Nije bio etiketiran kao projekat kluba, nije čak igrao ni za mlađe selekcije. Otišao na pozajmicu, vratio se i na prvom treningu pokazao neverovatan karakter u duelima sa starijim igračima. Bez respekta. Bio sam na tom treningu. Došao je sa pozajmice kao nepoznat igrač, a već 17. dana je bio starter protiv Omonije na Kipru. Svi smo bili iznenađeni, ali spremni da mu damo šansu. Bio je u onoj grupi igrača koje priključiš na početku samo da ih vidiš”.
Kad ono?
”Trening je bio u kavezu, radili smo neki posed i on na jednu 50:50 loptu 'otkine' Branka Jelića! Ali ne bezobrazno, već duelom. Ovaj je pao, ustao i nastavio sa stavom ‘šta je mali, sad ću ti…’. Vidić mu je samo mahnuo. Muslin sudi, ja stojim sa strane i gledam kako ga Jelić nišani da ga iskipuje u sledećem duelu. I dođe sledeća lopta, Jelić se zaleti, a ovaj ga opet prevrne. Jelić je odleteo tri metra u vazduh, prevrnuo se, a Nemanja opet samo mahnuo. Kao da se ništa nije desilo... Rajmon Domenek je napisao sjajnu knjigu u kojoj ima zanimljiv deo. Joan Gurkuf u jednom momentu kukao što mu niko ne dodaje loptu. On je kao neki projektovani novi Zidan, ali ne može se nametne. U nekom trenutku mlatara rukama, baca stvari u svlačionici... I Domenek mu kaže: ‘Dečko, moć u fudbalu se ne dobija, moć u fudbalu se uzima. Uzmi je ako si ti taj’. To je ono što je Pižon uradio sa 17 godina protiv Real Madrida. To je ono što uradio Nemanja Vidić”.
“Levi bek mi je Žika Jevtić. Postoje ljudi koji su pravili ovaj klub. Jedan od njih je Žika. Neviđeni borac! Ne samo da je igrao u strašnoj generaciji, da je bio reprezentativac, koji je čuvao Pelea na Marakani, nego i prototip modernog beka. U njegove cipele je kasnije ušao Mile Jovin sa svojim profilom gaženja, centaršuteva, zakuvavanja… Da se odmah pokači sa protivničkim kabadahijama u tunelu. To je bio Žika Jevtić. Ostao je u Zvezdi do kraja, kao neka vrsta ispomoći, domara... Velika figura Zvezde kojoj je posvetio život do poslednjeg dana. Insistirao sam da svi ustanu i podzrave se sa njim kada prođe”.
U veznom redu je pet Zvezdinih zvezda...
”Jeste, s tim što je Rajkova idealna pozicija ‘osmica’. Ovde sam ga stavio na zadnjeg veznog, pošto je pred kraj karijere igrao halfa. Šta da kažem o Rajku? Simbol Crvene zvezde. Personifikacija ljudi koji su pravili Crvenu zvezdu. Rajko je čovek koji je prisustvom usmerio toliku masu da krene da navije Zvezdu. Simbol nekog džentlmenskog bunta, utemeljivač Zvezdine kulture ponašanja i "Zvezdinog čoveka" kao profila. Kao što sam već rekao, on i Branko Stanković postavili su standarde ponašanja koji bi i dan danas trebalo da stoje uklesani u zidovima Marakane. Znači, ne smeš ovo, ne smeš ono… Ti ljudi su učili decu u Zvezdi da ustanu kad prilazi stariji; da skinu kapu dok jedu ili kad se pozdravljaju; da se ćuti dok stariji priča; da se peškir kojim se brišeš, ne baca na pod. To su Zvezdini učitelji i hvala im! Barjaktari ponašanja. Rajko je čovek koji je po direktivi odozgo išao sa Partizanom na turneje, da igra za njih. Postoji u fotodokumentaciji gde su oni svi na aerodrom u šinjelima, a Rajko u onom grombi kaputu. Nađite tu sliku. Ta slika je Crvena zvezda”.
“Zato mi je Rajko Mitić ovde kao kao neki centar gravitacije celog tima”...
Piksi?
”Sa igračke strane utro je sebi put u smislu igranja preko limita. Svi su znali da igra i povređen, da igra i kad nije na sto posto, da je uzimao ogroman deo odgovornosti na sebe. Pogotovo u onoj fazi kad su Dejo i Pančev bili u vojsci, a igrali Milan Ivanović, Enes Bešić, Kiza Dimitrijević, Slavko Radovanović, Bursać… Tu je Piksi vukao kao nikad. Sa te strane postavio je taj standard, u smislu ’daj meni’! On je išao preko limita i u nekim utakmicama koje je možda i nije morao da igra. Igra protiv Milana sa oteklim kolenom, ali sa istim takvim kolenom igra i tri dana kasnije protiv Slobode iz Tuzle. Protiv Milana je razvalio, i imao dovoljan kredit da odmori, ali nije hteo. Piksi je bio lider. Iako su konkurencija Kule Aćimović i ko sve ne, Piksi mora da bude tu”.
Pižon?
”Još jedan simbol. I Zvezde i Beograda. Sa 17 godina je uzeo odgovornost protiv Real Madrida i rešio utakmicu na punoj Marakani. Nije ni znao da će da igra. Tramvajem je došao do stadiona, izašao na teren i zgazio Real. Zvezdin kapiten, trener u omladinskom pogonu, trener pripremnog tima u kojoj je bila grupa igrača između omladinskog i seniorskog fudbala. Polako je gurao i pripremao igrače za prvi tim Zvezde. Bio je kasnije prvi trener u dva navrata, selektor reprezentacije… Čovek koji se nikad nije štedeo za Zvezdu i nije razmišljao o sebi. Nije imao cenu za Zvezdu. Meni je bio idol kao klincu. Tad nisi mogao da kupiš original dres već onaj koji se kupovao u Sportu. Majka mi je prošila Pižonovu ‘sedmicu’ na leđima. U momentima svađe sa bratom, on je otvorio šporet i bacio mi dres u smederevac. Ništa nije moglo više od toga da me povredi. Eto koliko mi znači. Kad god bi me kasnije Zvezda bacila u neke dileme, kako da postupim, razmišljao sam kako bi postupio Pižon. On je oličenje tog bezrezervnog davanja Zvezdi i službi kluba sa najiskrenijim namerama. Bez bilo kakvih propratnih interesa, muljanja, materijalnog momenta… Jednostavno, čist. Čak i kad je Zvezda bila nekorektna prema njemu”.
Dragan Džajić?
”Ne znam šta tu ima da se objašnjava. Zvanično najbolji fudbaler Jugoslavije u 20. veku. Čovek koji je uz malo više sreće i uz neke druge propise za odlazak u inostranstvo, sigurno mogao da napravi i ogromnu inostranu karijeru. Da nije bilo tog pravila o odlasku u inostranstvo sa 28 godina i Pižon bi ranije otišao u Arsenal, a i Džaja bi verovatno u paketu sa Miljanom završio u Real Madridu. Džаја је bio igrač zbog kojeg je publika dolazila na stadione. Džaja je veoma zaslužan za kult Zvezdine "devetke". Jer nema Zvezda samo kult “desetke”, već i “devetke”, koji je počeo još od Koste Tomaševića, a porastao preko Vojina Lazarevoića, Duleta Savića, Pančeva... To je onaj Zvezdin ratnik koji će najmanje pet puta u sezoni igrati sa čalmom oko glave, pošto ide glavom na đon. U tom kultu sklapanja Zvezdine devetke, Džaja je učestvovao maksimalno svojim centaršutevima, asistencijama”…
Šeki?
”Šeki je prvi veliki ‘enfant terrible’ našeg fudbala. Superstar. Čovek zbog kojeg su reke ljudi dolazile na stadion. Ljudi su se premeštali sa tribine na tribinu u zavisnosti na kojoj strani on igra. Otvorio je neku novu dimenziju našeg fudbala”.
“I da pomenem još ovo: pošto je unutar Zvezdine familije bio i dobro poznati sukob oko toga koji broj Piksi treba da nosi, ono kad mu je bata Stane oduzeo ‘desetku’ i dao mu ‘sedmicu’, valjda se ovog puta Piksi neće ljutiti - Šeki mora da bude ‘desetka”.
“On je bio taj lepak. Gde god da ode u staroj Jugoslaviji, ljudi su bili fascinirani. Pravio je šou gde god se pojavi. I ono što je opasno, a hvala Bogu nije slučaj sa njim: po pravilu, poslednji utisak je i najjači, jer dođu neke nove generacije koje ne pamte ono što je bilo davno. Šekijevo poslednje u fudbalu bio je onaj nokaut u Kelnu, kada je dobio suspenziju. Čak ni to nije uspelo da pokvari sliku koju je izgradio o sebi. Šeki je veličanstvo”.
Paklena je konkurencija i za mesto centarfora. Vi ste odabrali Duleta Savića...
”Dule je zadužio kasnije Pančeva da mora da bude predator koji daje golove, ubica pred protivničkim golom, da ide glavom na stativu, da krvari, uklizava, da se vraća… I kasnije je Zvezda uvek imala tu ideju sa ‘devetkama’ poput Kovačevića, Drulića. Taj kalup. Beskompromisan napadač koji ide glavom na kopačku. Neustrašiv. Dule Savić nije zvanično Zvezdina zvezda, ali je Dule model ‘odužuj i zadužuj’. On je odužio poštovanje prema Vojinu koji je bio isti profil i zadužio sledećeg da ne sme da se ne bori”.
“Mislim da su ti prenosioci poruke, koje često pominjem, mnogo bitni za klub koji leži na tradiciji. U nekom Sitiju ili Lajpcigu nemaš te parametre. A pošto mi ležimo na ogromnoj tradiciji i nasleđu, ti prenosioci poruka su strašno bitni. Otkad postoji Kup šampiona, mi smo prisutni kao Zvezda ili Partizan. Lajpcig sutra može da kaže da dresovi nisu beli, nego zeleni. I nikom ništa. Zvezda to ne može. Partizan ne može. Mi možemo da otvorimo teniski turnir na hipodromu i da kažemo: 'sad igramo na šljaci, a sledeće godine igramo na betonu'. Ali Vimbldon to ne može. Ne možeš da postaneš direktor Vimbldona i da zameniš jagode u šlagu sa malinama. Neke stvari prosto ne idu. Mi imamo tradiciju i u ovim mojim timovima su čuvari te tradicije”.
Da li je oko trenera bilo dvojbe? Miljan pre Ljupka...
”Bez obzira na to što je Ljupko Petrović osvojio najvažniji trofej, Miljan Miljanić je uradio mnogo više za klub”.

Zbog koga vam je najžalije što mu niste pronašli mesto u idealnih 11?
“Bora Kostić, Stane Karasi, Kule Aćimović… Možda Dejo Savićević. On je Šeki 21. veka. Kule je, recimo, napravio Vladu Jugovića kao igrača i zadužio klub i na taj način. To su takođe bitne stvari. Pazite ovo, kad sam kao klinac došao u Zvezdu, direktor škole bio je Pavika. Trener omladinaca Vojkan Melić. Tener ispod njega Kule Aćimović. Ispod njega Steva Ostojić. Ispod njega Žota Antonijević. Ispod njega Vojin Lazarević. Vertikala! Pre toga bio je Vladica Popović. Bio je i Pižon. To su bili treneri. Nisu imali pomoćnike, kondicione… Kako završe karijeru, tako se vraćaju dole. A dole je baza - Toma Milićević. On te uči šta je ponašanje, šta je Zvezda, šta je protivnik, šta je pobeda, šta je poraz… Imao sam naviku da držim ruke u džepovima. Nas trojica stojimo, držimo ruke u džepovima i dolazi Vojkan Melić. Priđe ovom jednom što stoji sa mnom, da se pozdravi. Ovaj moj mu pruži ruku, a druga u džepu. Pukla je takva šamarčina da se okrenuo tri puta! Od tog trenutka nikada ne držim ruku u džepu dok se s nekim rukujem. Vojkan mi u glavi. Ali to danas ne bi bilo moguće. Javila bi se neka kontesa, baronesa iz Brisela, neka za ljudska prava, i strpali bi ga u Hag. Meni lično danas je veoma bitan identitet kluba, jer mislim da se to olako gubi".
Mnogi bi platili da imaju taj identitet, tu tradiciju...
”Baš tako. Klubovi kao što su Zvezda i Partizan leže na nasleđu. Možemo mi sad da ležimo na 15 Šerifa Endijajea, ali to nije naš DNK. I doći će vreme kad će klub ponovo morati da se vrati korenima. Kad tad. Zvezda sada ide opasnim putem. Imaš omladince koji su prošle godine primili četiri komada od Intera, a mogli su osam. I na kraju tog dana svejedno kažeš: 'imamo Maksimovića koji vredi 15 miliona'. To je najopasnije što se desilo u poslednjih 20 godina. Imamo politiku protočnog bojlera u kojem niko ne može da se zadrži i u kojem se pumpa. Mašinerija ima za cilj da stvori atmosferu u Srbiji kako je to normalno i da ne možemo da se odbranimo od ponuda, što naravno nije tačno”.
“Gledajući širu sliku, dolazi do problema i sa identifikacijom. Kako se ljudi identifikuju sa košarkaškom reprezentacijom, a ne identifikuju se sa fudbalskom? Da zakažeš utakmicu košarkaške reprezentaciju u tri ujutro u Lebanu, doći će ceo kraj da gleda. Zakaži fudbalsku protiv prvaka Evrope u osam uveče, pod reflektorima Marakane - doći će 15.000 ljudi. I to sa podeljenim kartama”.
tagovi
Obaveštavaj me

